Studija ECR-a: Trump, ruska propaganda i otpornost Baltika

Između straha, propagande i otpornosti, u svijetu koji se koleba, u Europi koja više ne živi u stanju strateške udobnosti, kako se društva baltičkih zemalja brane od hibridnih napada? Sukob koji je prije gotovo tri godine pokrenula Ruska Federacija protiv Ukrajine okončao je iluziju da je mir na starom kontinentu zajamčen, a u tom kontekstu države na istoku EU osjećaju promjenu više od bilo koje druge europske države. Među njima, Litva, Latvija i Estonija zauzimaju posebno mjesto zbog svog položaja na granici s Rusijom, s kolektivnim sjećanjem na to što je značila sovjetska okupacija još uvijek živo. Zato se ove zemlje često smatraju barometrom europske otpornosti. Studija “Trump, ruska propaganda i baltička otpornost”, provedena krajem 2024., daje nam detaljnu i neugodnu sliku o tome kako se građani triju baltičkih država odnose prema propagandi, sigurnosti, državi i svojoj europskoj budućnosti.

Ono što proizlazi iz istraživanja koje je podržala stranka ECR nije samo jednostavna priča o manipulaciji i vanjskom utjecaju, već mnogo složenija priča o povjerenju, pripadnosti i krhkosti partnerstva između države i njezinih građana. U ovoj studiji, ruska propaganda ne pojavljuje se kao svemoćna sila koja ispire mozgove cijelom stanovništvu, već kao katalizator koji pojačava već postojeće frustracije. Poruke iz Moskve pronalaze plodno tlo tamo gdje se ljudi osjećaju napušteno, nepravedno ili bez perspektive, a tamo gdje država funkcionira, gdje građani osjećaju da imaju pravo glasa i da se prema njima postupa pravedno, propaganda gubi svoju moć.

Za razumijevanje ove dinamike, ključni faktor je radikalna transformacija medijskog krajolika. U tri baltičke države, kao i u ostatku Europe, tradicionalni mediji više ne igraju dominantnu ulogu kao nekada. Televizija, koja je nekada bila glavni izvor informacija, svrgnuta je s trona digitalnim medijima jer zrela publika preferira online portale s vijestima, a mladi se informiraju uglavnom putem društvenih mreža i aplikacija za razmjenu poruka. Kao rezultat toga, informacije se brzo šire, često na fragmentiran i emotivan način, a granica između vijesti, mišljenja i manipulacije postaje sve nejasnija. Ovu stvarnost u Latviji i Estoniji komplicira postojanje ruskogovornih zajednica koje čine preko 30% stanovništva, što je izravna ostavština sovjetskog razdoblja. Ovdje djeluju dva paralelna medijska svemira, odvojena jezikom i različitim povijesnim iskustvima. Etnički Latvijci i Estonci uglavnom konzumiraju sadržaj na svom nacionalnom jeziku, dok značajan dio manjina u dvjema državama dobiva informacije iz ruskojezičnih izvora. Interakcija između ovih prostora je minimalna, a to ima izravne posljedice na to kako građani percipiraju i interpretiraju stvarnost. S puno manjom ruskogovornom manjinom, Litva je u tom pogledu manje fragmentirana, ali ni ovdje ne nedostaje ruske propagande. Više ne dolazi putem tradicionalnih TV kanala, od kojih su neki zabranjeni iz razloga nacionalne sigurnosti, već putem društvenih mreža, alternativnih platformi i aplikacija za razmjenu poruka, gdje je kontrola informacija teža, a poruke mogu nesmetano cirkulirati.

Jedan od najvažnijih nalaza istraživanja jest da samo konzumiranje ruskih medija samo po sebi ne objašnjava prijemčivost za propagandne poruke, jer su stavovi prema državi, vladi i društvu puno relevantniji. Građani koji vjeruju da njihova zemlja ide u krivom smjeru i koji ne vjeruju institucijama znatno su skloniji prihvaćanju narativa poput slabosti NATO-a, moralnog pada Europe ili uzaludnosti vojnog otpora. Ovaj nalaz je ključan jer prebacuje raspravu s vanjske propagande na unutarnje probleme, a poruke Moskve ne stvaraju nezadovoljstvo niotkuda, već se grade na postojećim pukotinama u društvu. Osjećaj marginalizacije manjina, nedostatak transparentnosti ili percepcija neučinkovitog upravljanja i ekonomskih nejednakosti idealne su slabe točke za diskurse koji potkopavaju društvenu koheziju. Očiti primjer je pitanje korisnosti otpora u suočavanju sa stranom invazijom. Iako većina stanovništva u tri zemlje podržava ideju da je otpor nužan, postoji značajan segment koji ili sumnja ili odbacuje ovu ideju. Skepticizam je najizraženiji u Latviji, dok se Litva pokazuje najodlučnijom u pružanju otpora. Mlađi ljudi, oni s niskim primanjima, pripadnici manjina, oni sa slabom vezom s državom i oni s određenom nostalgijom za sovjetskom prošlošću upravo su profil onih koji vjeruju da je otpor ruskoj invaziji beskoristan. Ovaj stav ne treba nužno tumačiti kao simpatije prema Ruskoj Federaciji, već kao oblik rezignacije, osjećaj da “ionako nemamo šanse”, da se odluke donose protiv volje naroda i da bi osobna žrtva bila besmislena. U kontekstu mogućeg sukoba, ovaj mentalitet je izuzetno opasan jer potkopava sposobnost društva za otpor iznutra.

Kada se pitanje odnosi na spremnost na borbu s oružjem u ruci, razlike između tri baltičke zemlje i društvenih skupina postaju još očitije. Gotovo polovica Estonaca i Litvanaca kaže da bi bili spremni braniti svoju zemlju oružjem, dok je u Latviji taj udio znatno niži. I ovdje odlučujući čimbenici nisu samo demografski, već prije svega stavovski. Patriotizam, interes za politiku, percepcija da država funkcionira ispravno i da se prema manjinama postupa prilično značajno povećavaju spremnost na borbu. S druge strane, pad želje za sudjelovanjem u oružanoj obrani povezan je s konstantnom konzumacijom ruskih medija, posebno televizije. Studija “Trump, ruska propaganda i baltička otpornost” jasno nam pokazuje da je taj učinak sekundarni u odnosu na razinu povjerenja u državu jer će nezadovoljan građanin biti nesklon borbi bez obzira na izvor informacija, dok će onoga tko se osjeća zastupljenim i poštovanim biti teže uvjeriti da je otpor beskoristan.

Još jedan središnji stup ruske propagande u baltičkim zemljama jest propitivanje NATO-ove predanosti. Ideja da NATO neće intervenirati kako bi obranio baltičke države stara je, ali intenzivno je oživljena povratkom Donalda Trumpa u Bijelu kuću i dvosmislenim porukama koje je poslala nova američka administracija. Podaci studije pokazuju da je između četvrtine i trećine baltičkih građana skeptično prema zaštiti koju nudi NATO, što nije beznačajan postotak. To nepovjerenje je raširenije među ljudima s nižom razinom obrazovanja, onima koji često konzumiraju ruske medije i onima koji smatraju da im nedostaje politički utjecaj. Ponovno ističemo ideju da nije sama propaganda odlučujući faktor, već osjećaj otuđenja, jer kada građani osjećaju da njihov glas nije važan, skloniji su vjerovati da ih čak ni njihovi saveznici neće braniti.

Gotovo polovica građana Baltika slaže se s porukom: “Moralni pad Europe”

Poruka o “moralnom padu Europe” iznenađujuće je učinkovita, s gotovo polovicom ispitanika koji se u većoj ili manjoj mjeri slažu s ovom tvrdnjom. Ovaj rezultat trebao bi potaknuti razmišljanje jer nije ograničen samo na marginalne skupine, a u nekim slučajevima percepcija moralnog pada češća je među starijim osobama s višim obrazovanjem i prihodima. Stoga možemo protumačiti da se u ovom slučaju ne radi nužno o slaganju građana s vrijednostima koje promovira Kremlj, već o razočaranju transformacijama europskog društva, gubitkom tradicionalnih obilježja i općim osjećajem nestabilnosti. Nadilazeći mišljenja i percepcije, studija također analizira stvarnu razinu straha koju osjeća stanovništvo. U tom smislu, Litva se ističe kao najzabrinutija od tri zemlje, s manje od polovice Litavaca koji smatraju svoju zemlju sigurnom, a osjećaj nesigurnosti još je izraženiji na osobnoj razini (među mladima, ženama i osobama s niskim prihodima). Nasuprot tome, Estonija, s preko 80% građana koji vjeruju da je njihova zemlja sigurna, čini se najpouzdanijom.

Zanimljivo je da su, kada su građani upitani kako doživljavaju razvoj sigurnosti u posljednje tri godine, odgovori u sve tri zemlje bili relativno slični. Otprilike trećina ispitanika doživljava pogoršanje sigurnosne situacije, a samo trećina vjeruje da se situacija poboljšala. Ova percepcija sugerira da, osim nacionalnih razlika, postoji široko rasprostranjen osjećaj neizvjesnosti, potaknut međunarodnim napetostima i ekonomskom nestabilnošću povezanom sa sukobom u Ukrajini.

Specifični izvori ovog straha razlikuju se od zemlje do zemlje. Vojna prijetnja i globalna situacija očito dominiraju brigama litavskih građana. U druge dvije zemlje (Latvija i Estonija), ekonomska situacija i društvena pitanja građani doživljavaju kao jednako prijeteće, ako ne i više. Iako su prisutna u europskom javnom diskursu, pitanja okoliša smatraju se sekundarnima u usporedbi s neposrednim rizicima povezanim sa sigurnošću i svakodnevnim životom.

Međutim, strah ne ostaje samo apstraktan, jer je jedan od najzanimljivijih aspekata istraživanja analiza ponašanja prilagodbe i pripravnosti. Značajan dio stanovništva u baltičkim zemljama poduzeo je konkretne mjere u posljednje tri godine kako bi se nosio s potencijalnim krizama. Mnogi građani povećali su svoju ušteđevinu, odgodili velike kupnje, gomilali hranu i lijekove ili naučili korisne vještine za hitne situacije. U tom smislu, Estonija se ističe kao zemlja s najvišom razinom individualne pripravnosti, dok se Litva ističe po većoj uključenosti civilnih organizacija. Analiza ovih ponašanja građana pokazuje nam oblik praktične otpornosti, ali i određeno nepovjerenje stanovništva u sposobnost države da sama upravlja velikom krizom, a to pokazuje činjenica da se ljudi pripremaju za najgore, ali to radije čine sami.

Moguća vojna invazija na baltičke države između solidarnosti i straha

Ekstremni scenarij, onaj ruske vojne invazije, izaziva i solidarnost i strah. Gotovo polovica ispitanika kaže da bi pomogli vojsci na nevojni način (logistika, civilna podrška ili drugi oblici otpora). Oko četvrtine bi bilo spremno boriti se oružjem, a sličan postotak bi razmotrio emigraciju. To proturječi alarmističkim narativima o široko rasprostranjenoj simpatiji prema Ruskoj Federaciji, budući da bi samo vrlo mala manjina podržala ruske snage. Emigracija je opcija koju ozbiljno razmatra četvrtina stanovništva, što postavlja ozbiljna pitanja s obzirom na to da su oni koji su najspremniji otići mladi ljudi i oni s višim primanjima, a to bi bio ogroman potencijalni gubitak ljudskog kapitala, baš kada je zemlji najpotrebniji.

Sjena američke politike nadvija se nad svim tim strahovima, a povratak Donalda Trumpa na predsjedničku dužnost SAD-a većina ispitanika doživljava kao faktor koji slabi američku predanost Europskoj uniji. Značajan dio njih očekuje slabljenje NATO-a i smanjenje američkog sudjelovanja u sigurnosti kontinenta, što bi dovelo do pogoršanja sigurnosti u baltičkim državama. Ta očekivanja samo pojačavaju osjećaj nesigurnosti i jačaju ideju da se Europa mora više oslanjati na vlastite snage. Rat u Ukrajini Baltici promatraju kroz prizmu neizvjesnosti, jer malo tko vjeruje u jasan i povoljan ishod za ukrajinski narod. Većina ispitanika vjeruje da će Ukrajina izgubiti teritorij na kraju sukoba, dok mladi i pripadnici etničkih manjina imaju nešto optimističnija očekivanja. Ova djelomična rezignacija građana odražava, s jedne strane, umor od dugotrajnog sukoba, a s druge strane strah da bi postavljeni presedan mogao utjecati na cijelu regiju.

Zaključak studije, “Trump, ruska propaganda i baltička otpornost”, šalje jasnu i možda neugodnu poruku kreatorima politika. Otpornost se ne može graditi medijskim zabranama i sankcijama ili borbom protiv propagande kontrapropagandom. Otpornost se gradi dobrim upravljanjem, socijalnom uključenošću i povjerenjem. Društvo u kojem se građani osjećaju zastupljeno, zaštićeno i poštovano mnogo je teže destabilizirati, bez obzira na vanjske pritiske. Posljednjih desetljeća tri baltičke države postigle su znatan napredak, ali podaci studije pokazuju da postoje pukotine, a te se pukotine mogu iskoristiti. U Europi gdje granica između rata i mira postaje sve nejasnija, najjača linija obrane ostaje unutarnja kohezija, koja se ne nameće silom, već se stječe iz dana u dan politikama koje ljude navode da vjeruju da vrijedi braniti svoju zemlju jer se zemlja, zauzvrat, brine o svojim građanima.