Subscribe
Ako bismo trebali odabrati tri fraze za opis ponašanja eurokrata, jedna bi sigurno bila „prekomjerna centralizacija“ ili „hipercentralizacija“ – odlučnost da se monopolizira i koncentrira sva moć donošenja odluka u rukama male skupine, koja ne uzima u obzir nacionalne specifičnosti ili interese država članica. Hipercentralizacija nije izum „druge strane“, niti je to koncept koji konzervativci politički iskorištavaju za napad na birokratsko-federalističke elite. To je stvarnost s kojom se javne institucije, privatne organizacije i građani diljem Europske unije susreću gotovo stalno.
Ulažu se opsežni napori da se ovaj birokratski sustav podigne na nove visine, dok se suverenitet i nacionalni identitet proždiru ili rastope. Budući da su to „ostaci“ te „odvratne“ prošlosti, koji se moraju izbrisati ili, u „najboljem slučaju“, prepisati.
Suverenitet se trivijalizuje, a kada je riječ o energetskom suverenitetu, sve što čujemo iz Bruxellesa je neumoljiva narativ o „zelenoj tranziciji“ i dekarbonizaciji kao apsolutnoj nužnosti. Energetski suverenitet ne može biti politički alat ili opcionalna stvar, podložna nečijoj ili tuđoj pogodnosti.
Dakle, kada javna inicijativa zauzme drugačiji stav od centraliziranih planova Bruxellesa za energetski sektor, to treba shvatiti kao znak da bitka za suverenitet nije ni blizu izgubljene.
Prije nekoliko dana, pet država članica EU – Bugarska, Finska, Francuska, Poljska i Švedska – potpisale su zajedničku izjavu u kojoj se oštro protive sve centralizirajućim tendencijama Bruxellesa u sektoru elektroenergetske infrastrukture. U tom dokumentu, ova ad hoc koalicija optužila je Komisiju da ne razumije konkretne i složene mehanizme koji leže u osnovi rada nacionalnih energetskih sustava – odnosno stvarnih uvjeta – te je optužila Komisiju da namjerno ignorira nacionalne nadležnosti država članica u vrlo osjetljivom i izazovnom području energetike.
Umjesto nametanja centralizacije od vrha prema dolje, i s obzirom na nedostatak dovoljnog poznavanja stvarnosti na terenu, Komisija bi se trebala usredotočiti na nacionalne tvrtke i mrežne operatere, jedine sposobne pružiti objektivne informacije temeljene na stvarnosti, a ne na beskorisne papire koji se proizvode u uredima u Bruxellesu.
Razmotrimo pitanja jedno po jedno. Prema članku 194. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, članku o „energiji“, svaka država članica ima pravo odlučivati o uvjetima pod kojima će iskorištavati vlastite energetske resurse i birati izvore energije koji su joj potrebni. Prema Ugovoru, politika u ovom području je zajednička nadležnost, pri čemu države upravljaju operativnim aspektima u skladu s vlastitim strategijama i interesima, te s ciljem osiguranja vlastite energetske sigurnosti.
Prema pet zemalja koje su formirale ovu koaliciju, Europska komisija nastoji preuzeti ovlasti koje imaju države članice. Takvo ponašanje zapravo ne bi trebalo biti iznenađenje, budući da je takav pristup u potpunosti u skladu s ukupnom strategijom Bruxellesa o apsolutnoj koncentraciji moći i prerogativa, na štetu nacionalnih država.
U kojoj je mjeri ova opsesivna težnja prema hipercentralizaciji kompatibilna sa supsidijarnošću, jednim od temeljnih načela Europske unije? Jesu li europski građani pitani slažu li se da europska elektroenergetska infrastruktura treba u potpunosti biti pod kontrolom Komisije, da prerogative država članica u energetskom sektoru treba preuzeti europska vlada – što je kršenje odredbi Ugovora o funkcioniranju EU? Ne postoji li oštra kontradikcija između načela koja Bruxelles tvrdi da brani i načina na koji zapravo djeluje?
Jedna od glavnih zabrinutosti koje su iznijele pet država potpisnica je složenost energetske infrastrukture; njezine lokalne i regionalne karakteristike gotovo onemogućuju učinkovito i isplativo nametanje sustava od vrha prema dolje, kako to Bruxelles zahtijeva. Ono što birokrati u Bruxellesu mogu pružiti je opasna centralizacija i rastući troškovi električne energije, a ne nepristrana i istinski korisna strategija. Pretpostavka da postoji „samo jedan način“, naime onaj koji je nametnula Europska komisija, kontraproduktivna je i u osnovi pogrešna, prema pet zemalja koje su izrazile takve kritike.
Ono što Bugarska, Finska, Francuska, Poljska i Švedska zapravo predlažu jest regionalni pristup elektroenergetskim mrežama. Države članice moraju i dalje moći analizirati i donositi odluke na temelju vlastitih interesa, a nacionalni operateri mreže moraju igrati temeljnu ulogu: regionalnu koordinaciju, a ne kontrolu odozgo prema dolje u kojoj države nemaju pravo glasa; logično razmišljanje jednostavno je koliko i ključno.
U spomenutom dokumentu, tih pet država ne žele ukloniti Europsku komisiju iz ovog procesa, već preporučuju da njezina uloga bude sličnija ulozi „koordinatora projekta“, dok nacionalne tvrtke zadržavaju bitnu vlast nad tehničkim pitanjima i pitanjima mrežne infrastrukture. Učinkovita suradnja između regija, a ne koncentracija moći i opresivna birokracija, bit je ove inicijative iz Sofije, Helsinkija, Pariza, Varšave i Stockholma.
Osim interesa za održavanje pune kontrole nad energetskim sustavom, Komisija pokazuje i posebnu zabrinutost u vezi s budućim ulaganjima, još jednim osjetljivim pitanjem koje bi trebalo ostati u nadležnosti država članica.
Među pet zemalja koje su potpisale taj dokument je Švedska, koja se vrlo oštro usprotivila prijedlogu Komisije o financiranju koji bi bio protiv švedskih vlastitih nacionalnih interesa. Stockholmov bijes je mnogo jači i prijeti zaustavljanjem izvoza električne energije susjednim zemljama. Prema riječima švedske ministrice energetike Ebbe Busch, prijedlog da se dio prihoda od naknada za zagušenje koristi za projekte koje je naznačila Komisija je „neprihvatljiv“, a ministrica je najavila da će projekt novog spojnog kabela s Danskom biti zaustavljen. „EU ne bi trebala primati švedski novac za električnu energiju“, izjavila je švedska ministrica energetike.
Zaustavljanje izgradnje energetskog kabela za Dansku nije jedina oštra mjera koju Stockholm prijeti poduzeti ako se sukob s Bruxellesom brzo ne riješi. Otkazivanje ili ograničavanje izvoza električne energije zemljama u regiji bit će remetilački faktor i za energetsko tržište i za već turbulentne političke vode – specifičan, ali posebno relevantan spor koji riskira eskalaciju i prerastanje u pravi hladni rat.
Opsjednutost Europske komisije energetskom tranzicijom poprimila je velike razmjere pokretanjem Europskog mrežnog paketa u prosincu 2025.; ključni izazov je 1,2 bilijuna eura koji će se uložiti do 2040. Strategija je svaki put ista: zamjena nacionalnog pristupa visoko centraliziranom europskom logikom – zapravo, provedba tog „jedinstvenog scenarija“ putem kojeg će Bruxelles odlučivati o dugoročnim ulaganjima i nametati samo one prioritete koje Europska komisija smatra potrebnima. Velike odluke donosit će se u Bruxellesu, dok će ovlasti država članica biti prilično smanjene.
Upravo taj razvoj događaja kritizira neslužbena koalicija pet država, koja se zalaže za jasnu podjelu odgovornosti – pri čemu bi države članice zadržale svoje političke ovlasti, dok bi Komisija trebala preuzeti ulogu koordinacije i olakšavanja dijaloga među relevantnim akterima.
Dokument koji su potpisale Bugarska, Finska, Francuska, Poljska i Švedska upozorava na stav koji je postao standard za eurokrate: beskrupulozna prisilna centralizacija, bez obzira na lokalne posebnosti ili nacionalne stvarnosti. Ne utopijski planovi ili zelene fantazije osigurat će energetsku sigurnost, već realizam i snažna odgovornost.