Subscribe
Godinama se Europa uvjeravala da sukob velikih raketa pripada nekom drugom stoljeću. Kontinent je govorio jezikom regulatorne moći, ekonomske međuovisnosti, zelenih tranzicija i stabilnosti nakon Hladnog rata, dok je strateško odvraćanje postupno postalo sporedna briga, uglavnom delegirana NATO strukturama i američkim jamstvima. Rat u Ukrajini razbio je mnoge od tih pretpostavki. Izvješćeno ponovno raspoređivanje balističke rakete srednjeg dometa “Orešnik” od strane Rusije označava još jedan korak u toj transformaciji.
Ovo nije samo još jedna eskalacija u dinamici bojnog polja između Moskve i Kijeva. To je strateški signal usmjeren prema samoj Europi.
Prema izvješćima koje je citirao Euronews, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski izjavio je da je Rusija ponovno upotrijebila raketu Orešnik u Kijevskoj regiji tijekom napada velikih razmjera u kojem su sudjelovali deseci raketa i stotine dronova. Moskva je kasnije potvrdila napad, opisujući ga kao odmazdu za navodne ukrajinske napade na civilne ciljeve.
Vojni značaj sustava Orešnik je znatan. Ruski dužnosnici ga opisuju kao balistički projektil srednjeg dometa sposoban pogoditi ciljeve udaljene između 3000 i 5500 kilometara. Ako je točan, taj domet zapravo stavlja veći dio Europe na dohvat ruke. Još važnije, vjeruje se da je projektil sposoban nositi nuklearno oružje.
Ta činjenica mijenja psihološku jednadžbu rata.
Europa se više ne bavi isključivo konvencionalnim regionalnim sukobom na svojoj istočnoj granici. Sve se više suočava s povratkom strateške prisile putem raketa dugog dometa – iste logike koja je dominirala najopasnijim desetljećima Hladnog rata. Kremlj savršeno dobro razumije da vojna vrijednost takvih sustava nadilazi njihovu kinetičku upotrebu. Njihova prava moć leži u neizvjesnosti, zastrašivanju i političkom pritisku.
Kada neka država tijekom rata u Europi rasporedi balističke rakete srednjeg dometa sposobne za nošenje nuklearnog oružja, ona ne napada samo vojnu infrastrukturu. Ona oblikuje stratešku imaginaciju cijelog kontinenta.
To objašnjava neuobičajeno snažne europske reakcije. Njemački kancelar Friedrich Merz navodno je napad opisao kao „nepromišljenu eskalaciju“, dok je francuski predsjednik Emmanuel Macron upotrebu rakete okarakterizirao kao dokaz i zastoja u ruskim ratnim naporima i opasnog širenja sukoba. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen tvrdila je da napadi pokazuju „brutalnost i nepoštivanje ljudskih života i mirovnih pregovora“ Kremlja. Šefica vanjske politike EU-a Kaja Kallas otišla je još dalje, opisujući raspoređivanje kao „nepromišljeno nuklearno rješavanje problema na rubu sukoba“.
Takav jezik je važan jer otkriva rastuću svijest unutar europskih vodećih krugova: kontinent ulazi u novo doba projektila.
Desetljećima je Europa imala koristi od strateškog okruženja oblikovanog ugovorima, predvidljivošću i pretpostavkom da će pragovi eskalacije ostati stabilni. No, mnogi od tih okvira su narušeni. Raspad INF Ugovora već je uklonio jedan od ključnih stupova koji ograničavaju raspoređivanje projektila srednjeg dometa. Rat u Ukrajini ubrzao je militarizaciju istočnog boka Europe. Pojava sustava poput Orešnika sada uvodi još jedan destabilizirajući faktor: fuziju konvencionalnog ratovanja, nuklearne dvosmislenosti i odvraćanja hipersonične ere.
Upravo tu konzervativna strateška perspektiva postaje relevantna.
Europski konzervativci dugo su tvrdili da mir ne može opstati bez vjerodostojnog odvraćanja. Stabilnost se ne održava samo deklaracijama, već vojnim sposobnostima, industrijskom otpornošću i političkom ozbiljnošću. Epizoda Orešnik dramatično pojačava taj argument.
Problem s kojim se Europa danas suočava nije samo nedostatak oružja. To je akumulirana posljedica desetljeća u kojima je obrana politički degradirana, dok se ovisnost normalizirala. Mnoge europske države smanjile su vojne izdatke pod pretpostavkom da su veliki međudržavni sukobi na kontinentu postali strukturno nemogućni. Strateške industrije bile su zanemarene. Sustavi protuzračne obrane bili su nedovoljno modernizirani. Proizvodnja streljiva je opala. Energetska ovisnost o autoritarnim silama se proširila. Čitave političke klase prihvatile su iluziju da sama ekonomska integracija može trajno neutralizirati geopolitičko rivalstvo.
Ukrajina je uništila tu iluziju. Orešnik produbljuje njezin kolaps.
Prijavljeni napad još je jednom pokazao razmjere ruskog pristupa kombiniranim oružjem: balistički projektili, krstareće projektili i stotine dronova korištenih istovremeno za zasićenje obrambenih sustava. Prema izvješćima, čak su i dobro zaštićena infrastruktura i urbana područja pretrpjeli štetu, uključujući objekte povezane s njemačkom javnom televizijom ARD u Kijevu.
To je strateški važno jer je trenutna europska arhitektura zračne i raketne obrane i dalje fragmentirana i neujednačena. Neke zemlje posjeduju napredne sposobnosti; druge su i dalje opasno izložene. Kontinent izgrađen oko otvorenih društava, guste infrastrukture i visoko urbaniziranih gospodarstava inherentno je ranjiv na precizne napade dugog dometa.
U praktičnom smislu, pitanje Orešnika prisiljava Europu da se istovremeno suoči s nekoliko neugodnih realnosti.
Prvo, raketna obrana više se ne može tretirati kao nišna sposobnost. Mora postati kontinentalni prioritet. Mreže protuzračne obrane, protubalistički sustavi, integracija radara i kapaciteti za brzo presretanje više nisu opcionalna ulaganja za budućnost; oni su neposredne strateške potrebe.
Drugo, europska obrambeno-industrijska baza zahtijeva rekonstrukciju u velikim razmjerima. Strateška autonomija ne može postojati bez proizvodnih kapaciteta. Kontinent koji nije u stanju proizvesti dovoljno projektila, presretača, dronova i sustava za elektroničko ratovanje ne može vjerodostojno odvratiti druge protivnike.
Treće, podrška Ukrajini sve je više izravno povezana s europskom sigurnosnom arhitekturom. To nije samo humanitarno ili ideološko pitanje. S teškog strateškog stajališta, Ukrajina trenutno funkcionira kao prednja linija europske kontinentalne obrane od ruskog vojnog revizionizma. Svaka lekcija naučena na ukrajinskim bojištima u vezi s presretanjem projektila, ratovanjem dronovima i elektroničkim ratovanjem ima izravne implikacije na sigurnosno planiranje NATO-a i EU.
Četvrto, raketna prijetnja pojačava potrebu za političkom kohezijom među europskim saveznicima. Moskovska strateška doktrina dosljedno se oslanjala na iskorištavanje oklijevanja, fragmentacije i straha unutar zapadnih demokracija. Sustavi srednjeg dometa poput Orešnika vrijedni su ne samo zbog svog destruktivnog kapaciteta, već i zato što mogu pojačati političke podjele unutar same Europe. Različite percepcije prijetnji između istočne i zapadne Europe, sporovi oko vojnih troškova, neslaganja oko rizika od eskalacije – sve to postaje točke pritiska.
Zato konzervativni odgovor ne može se sastojati samo od retoričkog alarmizma. Zahtijeva stratešku zrelost.
Europi ne treba panika. Treba joj odvraćanje.
To znači obnovu vojne vjerodostojnosti uz izbjegavanje nepromišljenog avanturizma. To znači jačanje NATO-a bez napuštanja važnosti nacionalnog suvereniteta i nacionalnih obrambenih sposobnosti. To znači razumijevanje da diplomacija bez tvrde sile postaje krhka suočena s revizionističkim akterima spremnima na prisilnu eskalaciju.
Pojava sustava poput Orešnika mogla bi ubrzati i europske programe razvoja projektila i hipersoničnih sustava. Nekoliko europskih država već povećava ulaganja u tehnologije za napad i presretanje sljedeće generacije. U strateškom smislu, logika je neizbježna: kada protivnici steknu brže, većeg dometa i teže za presretanje sustave, odvraćanje zahtijeva simetričnu prilagodbu.
To nosi ogromne posljedice za budućnost europske sigurnosne politike.
Europski model nakon Hladnog rata izgrađen je na pretpostavci da ekonomska integracija i institucionalni okviri mogu progresivno marginalizirati oštru vojnu konkurenciju. To doba završava. Povratak raketne prisile znači da kontinent ponovno ulazi u povijesno stanje za koje su mnogi Europljani vjerovali da je trajno nestalo: ono u kojem geografija, vojne sposobnosti i strateška ranjivost ponovno definiraju političku stvarnost.
Konzervativci diljem Europe godinama upozoravaju da povijest nije završila, da je suverenitet još uvijek važan i da civilizacije koje se ne mogu braniti na kraju postaju ovisne o drugima za svoju sigurnost. Epizoda s Orešnikom ne samo da potvrđuje ta upozorenja. Ona pokazuje koliko se brzo strateška stvarnost može vratiti kada odvraćanje nestane.
Europa se sada suočava s odlučujućim pitanjem.
Hoće li se i dalje ponašati kao postpovijesni ekonomski blok ili će konačno prihvatiti odgovornosti geopolitičke sile sposobne braniti svoju civilizaciju, infrastrukturu i građane u sve opasnijem svijetu?
Odgovor će oblikovati kontinent daleko izvan Ukrajine.