Pojavne pukotine u irskoj zabrani nuklearne energije

U irskom Dáilu, gdje se toliko rasprava svodi na ritualno recitiranje ortodoksnosti Zelenog plana, čini se da je u tijeku tiha revolucija.

Član vladajuće stranke Fianna Fail, James O’Connor TD, izjavio je da će predstaviti Zakon o regulaciji električne energije (ukidanje zabrana nuklearne fisije) iz 2026.

Ovaj skromni, ali legitimno povijesni zakonodavni prijedlog nastoji ukinuti opću zabranu nuklearne fisije koja je desetljećima paralizirala irsku energetsku politiku.

Prijedlog zakona bit će predmet rasprave u nadolazećim mjesecima, a samo njegovo postojanje signalizira nešto duboko, naime da nakon godina samoizolacije od jednog od najčišćih i najpouzdanijih oblika baznog opterećenja na planetu, Irska konačno pokazuje znakove buđenja u stvarnost.

Kontrast s nedavnom prošlošću teško da bi mogao biti veći. Prije samo nekoliko godina, krajem 2021., kada je neovisna zastupnica Carol Nolan pritisnula Vladu da se uvjeri ima li ikakve planove za ponovno razmatranje zabrane nuklearne energije ili izmjenu Zakona o regulaciji električne energije iz 1999., službeni odgovor bio je kratak i beskompromisan.

Nuklearne elektrane na energiju zabranjene su u Irskoj, izjavio je ministar Zelenih Eamon Ryan, dodajući, usput rečeno, da Vlada nema nikakve planove ponovno razmotriti zabranu ili istražiti razvoj nuklearne energije. Ryan je sada izvan irske politike, na olakšanje mnogih, a čini se da je takav i njegov stil impulzivnog protivljenja svemu osim vjetrenjačama i kutijama salate koje se mogu držati na prozorima irskih kućanstava. Potonje je sada već zloglasni primjer Ryanovog izgleda onostranog odvajanja od stvarnosti.

Što je još važnije, njegov odgovor odražavao je ukorijenjeni ideološki stav koji je dominirao irskim kreiranjem politike otkako je zabrana prvi put učvršćena u zakonu krajem 1990-ih.

Tada, usred dugotrajnih javnih strahova oblikovanih černobilskom katastrofom i neumoljive kampanje protivnika nuklearne energije, koalicija Progresivnih demokrata i Fianne Fáil odabrala je put najmanjeg otpora.

Uveli su zakonsku zabranu koja je Irsku izdvojila od gotovo svake druge razvijene europske nacije.

Dok je Francuska gradila nuklearnu flotu koja napaja njezino gospodarstvo i izvozi višak električne energije, dok su Švedska i Finska ulagale u fisiju radi stabilne opskrbe s niskim udjelom ugljika, Irska se odlučila za zakonsko samoodricanje.

Rezultat je bila energetska politika zamrznuta u vremenu, odvojena od inženjerske stvarnosti i sve više odvojena od ekonomske nužnosti.

Danas ta krutost nije sasvim čvrsta. U svibnju je Taoiseach Micheál Martin javno izjavio da je otvoren za nuklearnu energiju (unatoč tome što je dva tjedna ranije u Dáilu signalizirao da je zatvoren za nju).

Visoki vladini dužnosnici, uključujući Tánaistea Simona Harrisa i druge koalicijske glasove, također su pokazali spremnost da ozbiljno ispitaju tehnologiju. Ministar energetike Darragh O’Brien navodno je suosjećajan.

O’Connorov zakon, kojim bi se izmijenio Zakon iz 1999. kako bi se odobrila izgradnja i rad postrojenja za proizvodnju električne energije iz nuklearnih izvora, više nije usamljeni glas u divljini.

To se pojavljuje u kontekstu cijena električne energije u Irskoj koje su tvrdoglavo među najvišima u razvijenom svijetu.

Mnogo hvaljeni program vjetroelektrana na moru, dugo predstavljan kao jedini put prema zelenoj budućnosti, i dalje ne ostvaruje ciljeve. Kašnjenja u planiranju, uska grla u priključku na mrežu i inherentna isprekidanost proizvodnje ovisne o vremenskim uvjetima otkrili su ograničenja pristupa koji se temelji isključivo na obnovljivim izvorima energije.

Nuklearna energija, nasuprot tome, nudi upravo ono što irskoj mreži očajnički treba, naime, visokokapacitetnu električnu energiju s gotovo nultom emisijom koja radi non-stop, neovisno o brzini vjetra ili sunčanim satima.

Ironično je, naravno, da su irski kreatori politike rado uvozili električnu energiju dobivenu iz nuklearne energije putem interkonektora, dok su zabranjivali njezinu domaću proizvodnju, licemjerje koje je bilo jednako očito koliko i neodrživo.

U tom smislu, odgovor Dáila iz 2021. nije bio proizvod detaljne analize troškova i koristi ili ažurirane procjene rizika; bio je to rutinsko ponavljanje dugogodišnjeg tabua.

Grupa ECR je, naravno, već dugo prepoznala nuklearnu energiju kao neizostavan dio svake ozbiljne strategije dekarbonizacije.

Daleko od toga da to smatra problematičnom ili privremenom opcijom, ECR je zapravo dosljedno tvrdio da nuklearna energija mora činiti središnji stup uz ostale izvore s niskim udjelom ugljika.

Godine 2022., kada je Europska komisija poduzela važan korak uvrštavanja nuklearne energije u Taksonomiju EU za održive aktivnosti, koordinator ECR-a u Odboru za okoliš, Alexandr Vondra, pozdravio je taj potez.

Napomenuo je da su plin i nuklearna energija dio rješenja, naglasivši da se samo dvije godine ranije riječ nuklearna u određenim krugovima EU tretirala gotovo kao psovka.

Koordinator proračunskog odbora ECR-a Bogdan Rzońca naglasio je to naglašavajući da plin i nuklearna energija mogu dovesti do brzog smanjenja emisija kada im se omogući odgovarajući pristup tržištima kapitala.

Ovaj stav definirao je pristup ECR-a, koji uvelike odbacuje umjetnu diskriminaciju provjerenih tehnologija u nastojanju da ostvari uske ideološke ciljeve.

U novijim izjavama ECR-a ovaj je stav ponovno potvrđen. Tijekom 2025. i 2026. godine Grupa je govorila o nuklearnoj renesansi koja se širi dijelovima Europe. Istaknula je promjene politika u zemljama poput Belgije, gdje su donesene odluke o produljenju životnog vijeka reaktora zbog energetske sigurnosti i pristupačnosti, a Grupa je također upozorila na stratešku pogrešku stavljanja svih oklada na povremene obnovljive izvore energije, dok se istovremeno marginaliziraju raspoloživi niskougljični kapaciteti.

Naravno, protivljenje je i dalje glasno. Članovi Zelene stranke odbacili su O’Connorov zakon kao odvraćanje pozornosti od prioriteta vjetroelektrana na moru. Upozoravaju da bi se nuklearna energija pokazala izuzetno skupom i da neće isporučiti jeftiniju električnu energiju potrošačima najmanje petnaest godina.

Takvi argumenti koji recikliraju poznate trope zaslužuju bližu analizu. Na primjer, sada je općeprihvaćeno da, iako tradicionalne velike nuklearne elektrane nose značajne početne kapitalne troškove, moderni dizajni, posebno mali modularni reaktori, projektirani su upravo za rješavanje tog izazova.

Također je čvrsto utvrđeno da su troškovi nuklearne energije tijekom njezina životnog vijeka, kada se mjere u smislu pouzdane proizvodnje i stabilnosti sustava, povoljno usporedivi s potrebom za opsežnom rezervnom proizvodnjom, pojačanjem mreže i skladištenjem koje zahtijeva sustav s visokim udjelom obnovljivih izvora energije.

Zemlje koje su prihvatile nuklearnu energiju prije nekoliko desetljeća, poput Francuske s udjelom nuklearne električne energije od preko sedamdeset posto, uživaju niže emisije, veću sigurnost opskrbe i mogućnost izvoza energije.

Finska (koju O’Connor redovito spominje) uspješno je dodala nove kapacitete u Olkiluotu, pokazujući što je moguće kada inženjerski pragmatizam prevlada nad političkim strahom.

Nasuprot tome, brzo postupno ukidanje nuklearne energije u Njemačkoj, zajedno s povećanom upotrebom ugljena i prošlim oslanjanjem na ruski plin, oštro je upozorenje kamo dogmatska energetska politika može odvesti.

ECR je više puta skrenuo pozornost na ove lekcije, tvrdeći da je opsesija obnovljivim izvorima energije u okviru Zelenog plana nametnula nepotrebna industrijska opterećenja, povećala troškove za građane i ubrzala deindustrijalizaciju diljem kontinenta.

Irska se sada suočava s pravom raskrižjem. O’Connorov zakon ne pretendira biti cjelovito rješenje sam po sebi, ali uklanja pravnu barijeru koja je dugo sprječavala racionalnu raspravu. Ukidanjem zakonske zabrane otvara se vrata ozbiljnom razmatranju nuklearnih opcija, od malih morskih reaktora (SMR) prikladnih za manju mrežu do dugoročnijih velikih projekata.

Došlo je vrijeme da se dogme stave po strani. Ako se prijedlog zakona usvoji, čak i ako samo potiče potpunu i na dokazima utemeljenu nacionalnu raspravu, predstavljat će značajan korak naprijed. U tom smislu, nova irska nuklearna otvorenost nudi priliku za usklađivanje domaće politike s najboljom europskom praksom i fizičkom stvarnošću. Tu priliku treba hitno iskoristiti.