Subscribe
Britanski premijer Keir Starmer podnosi ostavku. On je šesti premijer u Engleskoj u 10 godina koji je bio prisiljen dati prijevremenu ostavku.
U Ujedinjenom Kraljevstvu, koje je prepuno tradicije, gotovo je postala tradicija da premijere smjenjuju vlastite stranke. Uglavnom su to bili čelnici konzervativaca koji su bili prisiljeni napustiti dužnost, ali sada i čelnik laburista.
Kaže se da je Keir Starmer najnepopularniji premijer kojeg je Britanija imala u jako dugo vremena. Iznio je nekoliko nepopularnih prijedloga koje je od tada bio prisiljen povući. Imao je poteškoća u održavanju jasne linije u politici. Starmera su također pritisnule laburističke ankete, dok Zeleni vode birače lijevo, a Reform UK desno. Nitko ne vjeruje da će laburisti ponoviti uspjeh iz 2024. , kada su laburisti uspjeli iskoristiti nezadovoljstvo mnogim neurednim godinama s torijevcima. Starmer je dobio priliku vladati Britanijom umjesto torijevaca. Nakon dvije godine, vlastita ga stranka prisiljava na odlazak.
Brexit je također učinio britansko gospodarstvo ranjivim . A kako su pandemije, ratovi u Europi i na Bliskom istoku te međunarodni ekonomski nemiri zbog carinske politike Donalda Trumpa pridonijeli smanjenju gospodarske aktivnosti i rasta, britansko gospodarstvo, kao i gospodarstvo mnogih drugih zemalja, usporilo se.
Povećanje poreza uz smanjenje socijalne pomoći , poput Keira Starmera, politički je teška jednadžba. Poduzetnici, poljoprivrednici i obični zaposlenici ne cijene povećanje poreza. Istovremeno, svi ljevičarski birači koji očekuju značajna ulaganja u sustav socijalne pomoći također mogu izraziti svoje nezadovoljstvo. Nitko nije bio zadovoljan.
Osim toga, dugotrajna ilegalna imigracija stvorila je ogorčenost među velikim dijelovima britanske radničke klase. Razlike u mišljenjima o migracijama i o onome što mnogi smatraju islamizacijom dijelova britanskog društva jesu i bile su stresne za zemlju. Neredi koji su izbili nakon što su Britanci postali žrtve nasilja migranata otkrili su duboko frustriranje migracijskom politikom koje postoji u širokim slojevima stanovništva. Rasprava se žustro vodi oko poznatih nasilnih djela, ali i o sustavnim silovanjima mladih britanskih djevojaka od strane muškaraca prvenstveno pakistanskog podrijetla.
Sada se očekuje da će vlast preuzeti laburistički političar Andy Burnham. Kažu da je u svom razmišljanju više ljevičarski orijentiran od Keira Starmera, i možda je to pravovremeno s obzirom na to da se diljem zapadnog svijeta događa val radikalizacije kroz ljevicu.
Međutim, iz konzervativne perspektive teško je vidjeti što će novi i možda ljevičarskiji vođa laburista moći postići.
Očito je da Britaniji prije svega treba strpljenje, mir i tišina. Zemlja se treba osloniti na svoje velike tradicije u poduzetništvu, financijama i napornom radu. Tržišna ekonomija i kapitalizam riješili su daleko više problema kroz povijest nego socijalizam i komandna ekonomija. Ali istovremeno, Britanci moraju osigurati da što više vlastitog stanovništva osjeti da dobivaju ekonomski poticaj. Iz nekog razloga, moderna tržišna ekonomija teži pojačavanju razlika u prihodima i bogatstvu. To je izazov za političke snage koje još uvijek vjeruju u tržišnu ekonomiju i kapitalizam. Alternativa razlikama u prihodima ne može biti socijalizam. Jer ćemo tada svi samo postati siromašniji.
Ali britanski političari moraju preuzeti kontrolu i nad imigracijom. U anketi objavljenoj 16. lipnja, stranka Reform UK, koja se kritizira prema imigraciji, bila je očito najveća s 24 posto podrške birača. I laburisti i konzervativci imali su 19 posto. Upravo neuspješna migracijska politika objašnjava ovu podršku Reform UK. Ništa drugo.
Što dakle može postići novi laburistički vođa što Keir Starmer nije mogao? Ne puno, osim ako ozbiljno ne prekrši očekivanja vlastitih birača i ne uloži u reforme tržišnog gospodarstva te se ozbiljno uhvati u koštac s ilegalnom imigracijom.