Subscribe
Godinama se Europa trudila postati vodeća svjetska regulatorna sila u području umjetne inteligencije. Dana 30. srpnja Bruxelles je konačno napravio korak prema tome da i on postane tehnološka sila.
Europska komisija objavila je poziv za uspostavu do sedam AI Gigatvornica diljem kontinenta. Inicijativa bi mogla mobilizirati oko 10 milijardi eura europskih i nacionalnih sredstava, s ciljem privlačenja još najmanje 20 milijardi eura privatnih ulaganja. Novi objekti kombinirat će napredne procesore, tehnologije u oblaku, softver, brzu povezivost i podatkovne centre, omogućujući europskim tvrtkama i istraživačima da obučavaju najsofisticiranije modele umjetne inteligencije.
To su dobre vijesti. Ali to je i priznanje koliko je vremena Europa izgubila.
Dok su Sjedinjene Države gradile globalne platforme, a Kina razvijala industrijski ekosustav podržan ogromnim javnim i privatnim ulaganjima, Europska unija usmjerila je velik dio svoje energije na regulaciju. Zakonom o umjetnoj inteligenciji Bruxelles je dokazao da zna kako se umjetna inteligencija treba upravljati prije nego što je pokazao da su europske tvrtke sposobne razvijati je i komercijalizirati u velikim razmjerima.
Gigatvornice stoga označavaju nužnu promjenu smjera. Europa počinje shvaćati da se tehnološki suverenitet ne može stvoriti direktivom. Mora biti podržan kapitalom, infrastrukturom, energijom, istraživanjem i proizvodnim kapacitetima.
Međutim, u ovom sektoru odgovor ne može biti jednostavan povratak nacionalnoj državi. Nijedna europska zemlja, djelujući sama, ne posjeduje financijsku, industrijsku i računalnu razinu potrebnu za natjecanje sa Sjedinjenim Državama i Kinom. Čak ni Njemačka ni Francuska ne mogu samostalno izgraditi cjeloviti lanac opskrbe umjetnom inteligencijom, financirati infrastrukturu potrebnu za najnaprednije modele i stvoriti tržište usporedivo po veličini s američkim ili kineskim.
Europska dimenzija stoga nije prepreka koju treba prevladati, već strateška nužnost.
Pravo pitanje nije treba li Bruxelles koordinirati ulaganja. Pitanje je kakva bi Europa to trebala činiti. Izbor je između Europe sposobne djelovati kao sila, koncentrirajući resurse u odlučujućim sektorima, i Europe koja se ponaša samo kao administracija, centralizirajući pravila bez centralizacije ekonomske snage ili industrijskih kapaciteta.
Gigatvornice bi mogle predstavljati korak prema prvom modelu. Računalni kapaciteti, opskrba poluvodičima, napredna istraživanja, tehnološka sigurnost i tržišta kapitala zahtijevaju kontinentalnu razmjeru. To su područja u kojima bi fragmentacija na 27 nacionalnih strategija osudila Europu na irelevantnost.
Centralizacija resursa, međutim, ne smije značiti planiranje tehnološkog razvoja u potpunosti odozgo. Komisija bi trebala stvoriti uvjete u kojima tvrtke, sveučilišta i investitori mogu konkurirati, umjesto da birokratski odlučuje koje tehnologije ili industrijski modeli trebaju prevladati.
Novi pogoni moraju se nalaziti tamo gdje već postoje energija, mreže, znanstvena stručnost i tvrtke koje ih mogu koristiti. Ako se projekti umjesto toga odabiru prema geografskoj ravnoteži, političkoj raspodjeli sredstava ili kompenzaciji između vlada, gigatvornice riskiraju da postanu skupi spomenici europske neučinkovitosti.
Postoji i kontradikcija koju Bruxelles ne može ignorirati. AMD, Nvidia i Qualcomm izrazili su interes za opskrbu čipovima potrebnim novim centrima. Sve tri su američke tvrtke. Europa stoga može biti domaćin infrastrukture, a istovremeno i dalje ovisiti o stranim dobavljačima za svoje najvažnije komponente.
To ne čini projekt besmislenim. Međutim, pokazuje da se tehnološki suverenitet ne može svesti na geografsku lokaciju poslužitelja. Zahtijeva širu strategiju koja obuhvaća poluvodiče, usluge u oblaku, softver, kapital i obuku radne snage.
Drugi veliki izazov je energija. Podatkovni centri posvećeni umjetnoj inteligenciji zahtijevaju ogromne količine stabilne i konkurentne cijene električne energije. Europa ne može proglasiti umjetnu inteligenciju strateškim prioritetom, a istovremeno održavati troškove energije koji obeshrabruju industrijska i digitalna ulaganja.
Kontinent koji želi ugostiti sljedeću generaciju superračunala mora ulagati u električne mreže, proširiti proizvodne kapacitete i napustiti ideološke predrasude prema određenim izvorima energije, uključujući nuklearnu energiju. Bez energetskog realizma, europske tehnološke ambicije ostat će ograničene na priopćenja za javnost Komisije.
Sami računalni kapaciteti također neće biti dovoljni. Samo ograničen udio europskih tvrtki trenutno koristi umjetnu inteligenciju. Europi su potrebna poduzeća sposobna pretvoriti tu infrastrukturu u proizvode, industrijske primjene i konkurentne usluge. Potrebna su joj dublja tržišta kapitala i manje prepreka rastu startupova, koje prečesto preuzimaju strane grupe prije nego što mogu postati europski prvaci.
Inicijativa Komisije stoga zaslužuje podršku. Ne zato što bi Bruxelles trebao zamijeniti nacionalne vlade ili tržište, već zato što Europa u određenim sektorima konačno mora naučiti djelovati na razini sile.
Princip bi trebao biti jednostavan: više Europe gdje su potrebni opseg, pregovaračka snaga i strateška ulaganja; manje Europe gdje centralizacija stvara samo nove obveze i postupke.
Sedam gigatvornica moglo bi označiti početak zrelijeg pristupa: Europe ujedinjene u izgradnji svoje tehnološke snage, ali dovoljno slobodne da omogući tvrtkama, istraživačima i nacijama inovacije na različitim putovima.
Da bi se natjecala s Washingtonom i Pekingom, Europa ne mora birati između kontinentalne suradnje i ekonomske slobode. Mora naučiti kombinirati oboje.
Tehnološki suverenitet ne može se regulirati. Ali ga ne može izgraditi ni 27 država koje postupaju odvojeno.
Mora se graditi zajedno, bez gušenja birokracijom.