Subscribe
Tri glavna događaja ili procesa oblikovala su Europsku uniju u posljednjih nekoliko desetljeća. Prvo, pristupanje novih država povećalo je raznolikost unutar njezinih granica, pojačavajući izvore napetosti. Drugo, Velika Britanija, sa svojom snažnom tradicijom slobode i demokracije, napustila je EU. Treće, EU se suočava s dvije ozbiljne vanjske prijetnje: ruskom agresijom, kao što se pokazalo u Gruziji i Ukrajini, te masovnom imigracijom s Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. U međuvremenu, elita koja kontrolira Europsku komisiju i Sud pravde EU neumorno je ulagala napore u izgradnju federalne države, unatoč znatnom otporu. Promišljena analiza EU u ovoj fazi ponuđena je u nedavnoj knjizi slovačkog političkog teoretičara Dalibora Rohača, Upravljanje EU u dobu podjela (Cheltenham: Edward Elgar, 2022.). Piše iz onoga što naziva proeuropskom perspektivom, istovremeno inzistirajući da EU treba radikalne reforme.
Upravljanje raznolikošću ili izgradnja supersile?
Rohac razlikuje dvije konkurentne vizije Europe. Jedna je bila ona konzervativnih liberala Friedricha von Hayeka, Wilhelma Röpkea i Luigija Einaudija, koji su zamišljali da pojedinačne europske države dodjeljuju određene zadatke saveznoj vlasti, a istovremeno ih drže na minimumu potrebnom za slobodnu trgovinu i pravnu sigurnost. Ovu viziju, ističe Rohac, uglavnom su dijelili katolički personalisti. Konkurentna vizija bila je ona tehnokrata Jeana Monneta, koji je želio ujedinjenu Europu s opsežnim ovlastima, formiranu postupno. Za konzervativne liberale i personaliste, EU bi trebala biti nužno nesavršena platforma za upravljanje odnosima između europskih zemalja i korištenje dobitaka od suradnje i trgovine; veza institucija, pravila i odnosa koji povezuju i ograničavaju nacionalne vlade. Nasuprot tome, za tehnokrate EU se odnosila na izgradnju supersile; to je bio napor, kako Rohac kaže, da se nacionalna država podigne na europsku razinu. Europa je, međutim, previše raznolika da bi ovaj projekt uspio, tvrdi on, iako je to doista ono čemu elita koja kontrolira institucije EU u Bruxellesu i Strasbourgu aktivno teži: sve bližoj uniji.
Izvori sukoba
Jedan od izvora sukoba jest nastojanje EU-a da smanji razlike u dohotku između europskih zemalja ne kroz konkurenciju i trgovinu, već kroz preraspodjelu od bogatijih prema siromašnijim zemljama. Prilika čini lopova: sredstva EU-a uglavnom primaju zemlje sa slabom infrastrukturom, ograničenom građanskom sviješću i beskrupuloznim elitama, a ona obično pojačavaju trajnu korupciju u tim zemljama. Drugi izvor sukoba jest to što EU nastoji nametnuti navodno „europske“ vrijednosti zemljama s moralnim načelima koja se uvelike razlikuju, kao u slučajevima poput pobačaja, istospolnih brakova, govora mržnje i kontrole imigracije. Načelo supsidijarnosti – da odluke trebaju donositi oni koji su izravno pogođeni, u najvećoj mogućoj mjeri – teoretski bi se trebalo slijediti u EU-u, ali Rohac napominje da se u praksi gotovo u potpunosti zanemaruje. Također ističe da je nacionalizam bio mnogo otporniji nego što su osnivači EU-a očekivali. Europske nacionalne države neće se uskoro povlačiti iz povijesti, prikladno komentira.
EU: projekt ili platforma?
Rohac suprotstavlja dvije koncepcije ljudskog društva: kao kompliciran, glomazan poredak koji neizbježno ne ispunjava moralne ideale i kao zajednički projekt usmjeren na društveno poboljšanje. On odbacuje EU kao projekt, a ne kao platformu. U sličnom duhu, Rohac kritizira ono što naziva liberalnim moralizmom, pokušaj preoblikovanja svijeta prema idealima izmišljenim na sveučilišnim seminarima. Liberalni moralizam, sugerira on, ne samo da je osuđen na propast, već i izaziva protunapad desničarskih populista. Ako EU želi uspjeti, mora se vratiti mnogo skromnijoj ulozi, u biti onoj koju su zamislili Hayek, Röpke i Einaudi. Rohac tvrdi da je izbor između daljnje centralizacije EU i repatrijacije nadležnosti pojedinačnim državama pogrešan: važno je prepoznavanje raznolikosti, neslaganja i podjela te poticanje razvoja institucija koje omogućuju mirnu koegzistenciju europskih država i zajednica. Opisuje svoj ideal policentrične Europe, gdje bi građani mogli pripadati ne samo pojedinačnim državama i EU, već i raznim zajednicama i udruženjima, kako unutar tako i preko granica, dok bi pojedine države također mogle formirati zajednice i saveze unutar EU.