Subscribe
Dvadeset dvije godine nakon najvećeg vala proširenja u povijesti Europske unije – kada je 10 zemalja formalno postalo članicama – i trinaest godina nakon ulaska Hrvatske, tema proširenja EU ponovno je postala goruća tema. Ovo je najdulje razdoblje koje je prošlo od posljednjeg pristupanja, a izgledi i izazovi veće Unije su značajni. Uoči summita Europskog vijeća sredinom listopada, povjerenik za proširenje nedavno je iznio „reformističku“ viziju Komisije za buduća pristupanja.
U govoru održanom 24. kolovoza u Zagrebu, Marta Kos naglasila je važnost ispunjavanja obveza, prednosti postupne integracije, fleksibilniji proces donošenja odluka i jača jamstva za jačanje vladavine prava i demokratskih mehanizama.
Osim klišeja, poput toga da zemlje kandidatkinje moraju istinski poštovati „naše zajedničke vrijednosti“, određenih nedvosmislenih izjava ili odavanja počasti Hrvatskoj i njezinim postignućima, povjerenik Kos je pohvalio neviđeni napredak postignutih ove godine u vezi s procesom proširenja. S jedne strane imamo Crnu Goru, koja je najbliža ulasku u EU; Albaniju, koja se navodi kao primjer za zatvaranje poglavlja o vladavini prava; te Ukrajinu i Republiku Moldaviju. Što se tiče Islanda, u vrijeme govora u Zagrebu, pripremao se za referendum o nastavku pristupnih pregovora; međutim, ishod 29. kolovoza – kada je 53% građana glasalo protiv – efektivno je okončao tu težnju.
Osim pojedinačnih slučajeva, koji se nalaze u različitim „fazama“ procesa pristupanja, pitanje je kako u potpunosti razumjeti koga dočekujemo unutar naših granica. Unija koja ne uspijeva braniti svoje vanjske granice suočena s egzistencijalnom prijetnjom, Unija koju guše pretjerani propisi i promicanje ideologija koje temeljno potkopavaju obitelj, slobodu govora i nacionalni suverenitet – koliko je ona uistinu spremna za daljnje širenje? Bilo bi to poput kuće kojoj se dodaje novi kat dok joj se temelji raspadaju.
Povjerenik Kos smatra da proces donošenja odluka mora biti učinkovitiji i fleksibilniji – legitiman cilj – ali jedan od načina da se to postigne jest smanjenje područja u kojima pojedina država članica može iskoristiti svoje pravo veta. Drugim riječima, vrsta reforme koja bi spriječila neugodna „iznenađenja“ od država koje se ne pridržavaju u potpunosti Bruxellesa – tema koja je posljednjih godina izazvala znatno ogorčenje. Druga fraza koju je upotrijebio slovenski povjerenik bila je osigurati da se „trojanskim konjima“ ne dopusti prodor, tako da se „temeljne europske vrijednosti“ i „vladavina prava“ više ne mogu kršiti. Ista pogrešna retorika koju pseudoelite koriste u svom nepoštivanju naroda i njihovih interesa. To su neki od koraka prema tome da Europa ponovno stekne svoju „neovisnost“, kako je zamislio povjerenik za proširenje.
Svima nam je poznata grandiozna retorika i prazne fraze. Proširenje EU-a mora se prosuđivati po mjeri u kojoj jača ili slabi ono što Europu čini Europom. Proširena Europska unija trebala bi značiti jačanje našeg bloka, a ne njegovo slabljenje. Donosi li više reda, više prosperiteta i više poštovanja prema pravim vrijednostima, slobodi i suverenitetu? Ako je odgovor „da“, onda bi proširenje trebalo biti dobrodošlo. Ali ako služi samo kao alat za veliki ideološki projekt koji izopačuje njegove deklarirane ciljeve – stabilnost, prosperitet i slobodu – onda ga se mora odbaciti ili, barem, promatrati s najvećim stupnjem opreza.
Da bi Europska unija ostala unija naroda, nužno je da odabere jasnoću i realizam. U suprotnom, riskira da se, prije nego kasnije, pretvori u nešto neprepoznatljivo. A tada će proširenje biti tek još jedan čavao u lijesu.