Subscribe
Obitelj se stoga u raspravu uključila ne samo kao primatelj javne podrške, već i kao čuvar slobode. Stephen Bartulica, hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu u ECR-ovoj skupini i politički filozof po obrazovanju, branio je ograničenu vlast, posebno u obrazovanju. Roditelji, tvrdio je, trebali bi moći birati škole za svoju djecu, uključujući i putem sustava vaučera, te moraju zadržati odgovornost za odluke koje se tiču pametnih telefona i društvenih mreža. „Kada raspravljam o ovoj temi, mislim na prirodnu obitelj: oca, majku i njihovu djecu“, rekao je, podsjećajući na referendum na kojem je 67 posto Hrvata 2013. glasalo za definiranje braka u Ustavu kao zajednice jednog muškarca i jedne žene.
Njegova kritika proširila se dalje od državne intervencije u obrazovanju do europskih prijedloga koji ograničavaju pristup maloljetnika digitalnim platformama. Za Bartulicu, takve odluke prvenstveno pripadaju roditeljima. On također vidi želju za reguliranjem društvenih medija kao pokušaj kontrole prostora u kojima sve veći broj mladih ljudi dobiva informacije i susreće se s konzervativnim strankama. Zaštita maloljetnika, tvrdio je, ne smije postati izgovor za oduzimanje autoriteta obiteljima.
Rihards Kols, latvijski zastupnik u Europskom parlamentu i zamjenik predsjednika Nacionalnog saveza, osporio je samu pretpostavku jedinstva. „Ujedinjeni desni centar u službi slobode“ je umirujuća fraza, primijetio je, ali riskira da ne znači ništa osim ako se i desni centar i sloboda jasno ne definiraju. Političke oznake u Bruxellesu se brzo mijenjaju: ista ECR grupa može se opisati kao umjerena, radikalna ili krajnje desna, ovisno o tome gdje komentatori odluče smjestiti politički centar.
Kols je stoga predložio zamjenu nominalnih pripadnosti konkretnim standardom. „Sloboda nije statično stanje. Sloboda je praksa.“ Kad god zakonodavci razmatraju direktivu, uredbu ili izborno obećanje, trebali bi postaviti tri pitanja: čini li to građane, poduzeća i obitelji slobodnijima? Smanjuje li to pretjeranu regulaciju ili dodaje još jedan sloj kontrole? Čini li to naciju otpornijom ili ovisnošću? Za Latviju, koja graniči s Rusijom i ulaže gotovo 5 posto BDP-a u obranu, suverenitet nije teoretski. „Ne možete ostvarivati slobodu govora, održavati slobodna tržišta ili uživati u obiteljskom životu ako ne možete braniti svoje suverene granice.“
Dok je Kols tražio zajednički standard, Maria Chiara Fazio je zacrtala put prema suradnji. Potpredsjednica stranke Noi Moderati, odgovorna za odnose s Europskom pučkom strankom, predstavljala je stranku koja vlada Italijom uz Fratelli d’Italia i Legu, dok je pripadala drugoj političkoj obitelji u Bruxellesu. Na pitanje ima li prostora za suradnju, izravno je odgovorila: „Vidim puno više od prilike: vidim dužnost.“
Za Fazio, demografski pad više nije privremena izvanredna situacija, već strukturno stanje koje zahtijeva ekosustav politika. Kohezijski fondovi za unutrašnjost i udaljena područja, usluge za obitelji, obrazovne, sportske i kulturne mogućnosti za djecu i veća pozornost prema mladima moraju biti dio strategije temeljene na supsidijarnosti. Suradnja među strankama može započeti s tim praktičnim ciljevima, izbjegavajući pritom politike socijalne skrbi koje stvaraju ovisnost. Talijanski pristup sažela je u jednoj rečenici: „Nećemo koristiti obitelji za dobivanje glasova. Dobivat ćemo glasove kako bismo branili obitelji.“
Upravo je ovdje panel otkrio svoju najzanimljiviju napetost. Nikola Grmoja, hrvatski zastupnik i predsjednik Mosta, odbacio je ideju da koalicija postaje vjerodostojna jednostavnim zbrajanjem postotaka anketa. Stranke opstaju, tvrdio je, kada birači prepoznaju „autentičnost, iskrenost i vrijednosti po kojima se zapravo živi, a ne samo o kojima se raspravlja“. Najveća opasnost za konzervativnu i suverenitističku misao ne dolazi nužno od njezinih protivnika; može nastati iznutra kada ponašanje proturječi proklamiranim načelima.
Grmoja je rekao da je spreman podržati svaki prijedlog koji koristi obiteljima i doprinosi „jačoj kršćanskoj Europi“, bez obzira na to koja ga je stranka predložila. Ipak, odbacio je stabilnu političku suradnju sa snagama koje je samo po imenu smatrao desnocentrističkima. Njegova kritika bila je usmjerena prije svega prema hrvatskom HDZ-u, povezanom s EPP-om, koji je opisao kao klijentelističku stranku koja omogućuje jačanje ljevice. U tom smislu, jedinstvo ne može prethoditi kredibilitetu: „Da bi ta istina doprla do ljudi, njezin glasnik mora biti kredibilan.“
Bartulica je odgovorio iz svog iskustva u Europskom parlamentu, gdje se različite desničarske skupine muče čak i s organiziranjem zajedničkih inicijativa. Ta slabost, tvrdio je, izdaje očekivanja birača. „Služimo vama. Nismo ovdje zbog sebe.“ Politika, dodao je, nije ni egzaktna znanost ni put u Raj. Zahtijeva razboritost, spremnost na kompromis i sposobnost da se osobni sukobi ne pretvore u trajne prepreke.
Razgovor između dvojice hrvatskih političara postao je izravan. Grmoja je tvrdio da kršćanska ljubav ne zahtijeva od političara da ignoriraju izdaju ili da odustanu od opreza pri odabiru saveznika. Bartulica je odgovorio da su osobe bliske Mostu sudjelovale u napadima na njega tijekom izborne kampanje, ali je pozvao publiku da ne ostanu zarobljenici prošlih rana. Osim osobnog spora, njihovo neslaganje otkrilo je središnji problem s kojim se suočava europska desnica centra: jedinstvo može dati rezultate, ali suradnja bez povjerenja može uništiti upravo alternativu koju nastoji stvoriti.
Marko Milanović Litre, bivši hrvatski zastupnik i međunarodni tajnik hrvatskih suverenista, vratio je raspravu na kulturne posljedice tog izbora. Odgovarajući na pitanje mladog nizozemskog sudionika o sekularizaciji mlađih generacija, opisao je obitelj ne kao jednostavan suživot, već kao „partnerstvo“ između majke i oca. Da bi se obitelj ponovno učinila poželjnom, potreban je kontinuirani kulturni rad, pokazivanje štete uzrokovane odsutnošću bilo kojeg roditelja i prenošenje, posebno u postkomunističkim zemljama, sjećanja na kontrolu koju su autoritarni režimi vršili nad društvom.
Kols je istu tvrdnju naglasio podsjećajući da Latvija nije bila samo bivša sovjetska republika, već okupirana zemlja. Današnji dvadesetogodišnjaci rođeni su nakon što se Latvija pridružila Europskoj uniji i NATO-u i nemaju izravnog iskustva komunističke vladavine. Tu povijesnu distancu, upozorio je, progresivci mogu iskoristiti. No, baš kao što su mnogi pripadnici hipi generacije na kraju formirali obitelji, vjeruje da bi i mladi ljudi dvadeset i prvog stoljeća mogli ponovno otkriti svoju vrijednost.
Panel stoga nije izradio organizacijsku formulu za ujedinjenje kršćanskih demokrata, konzervativaca i suverenista. Međutim, pojasnio je uvjete bez kojih jedinstvo ne bi bilo ništa više od izbornog kartela: zajednički standard slobode, poštivanje supsidijarnosti, provjerljive politike za obitelji i vjerodostojna politička klasa. Bartulica je zaključio citirajući svetu Terezu iz Kalkute: „Ako želiš promijeniti svijet, idi kući i voli svoju obitelj.“ To je možda bio najkoherentniji zaključak rasprave koja je započela europskim savezima, a završila podsjećanjem da politička sloboda počinje prije države i prije političkih stranaka.