Subscribe
Sukob u Ukrajini, koji sada traje već treću godinu, i dalje stvara duboke pukotine, testirajući koheziju Europske unije i euroatlantske zajednice. Kako raste iščekivanje sastanka ukrajinskog i ruskog predsjednika, pitanje sigurnosnih jamstava postalo je središnje. U tom kontekstu, Europa se nalazi podijeljena između jedne skupine zemalja spremnih za vojni angažman i druge koja favorizira opreznija rješenja. Ova heterogenost odražava ne samo različite percepcije ruske prijetnje, već i strateška razilaženja među vladama.
KOALICIJA VOLJNIH
Unutar “koalicije voljnih”, saveza od otprilike trideset zemalja, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo preuzele su vodeću ulogu u konkretnoj intervenciji, koja nadilazi isporuku materijala. Istodobno, London je najavio spremnost za raspoređivanje vojnih kontingenata za specifične zadatke. Ovaj stav odražava intervencionističku viziju usmjerenu ne samo na jačanje Ukrajine, već i na ponovno potvrđivanje uloge dviju zemalja kao europskih sila sposobnih voditi kontinentalnu sigurnost u vrijeme smanjenja američke središnjosti u regiji. Uz dva zagovornika, i druge države članice izrazile su podršku izravnom angažmanu. Belgija, Litva i Estonija izrazile su sličnu spremnost. Tallinn je posebno ponovio svoju spremnost za doprinos. Podrška baltičkih zemalja nije iznenađujuća, s obzirom na to da se te zemlje doživljavaju kao najizloženije ruskom ekspanzionizmu.
NEODLUČENE ZEMLJE: OPREZ I ČEKANJE
Latvija je izjavila da se konačna odluka o raspoređivanju trupa može donijeti tek nakon mirovnog sporazuma. Švedska je zauzela sličan stav, naglašavajući potrebu za pojašnjenjem prirode misije. Ovi stavovi odražavaju nesigurnost zemalja koje, unatoč percipiranju ruske prijetnje, ne žele prerano sudjelovati u operaciji koja bi se mogla pretvoriti u izravan sukob s Moskvom. Čekanje jasnijeg okvira za pregovore predstavlja razboritu strategiju, korisnu za izbjegavanje unutarnjih razdora i održavanje margina diplomatske fleksibilnosti.
NJEMAČKA, ITALIJA I POLJSKA: SUPROTNA STRANA
Druga skupina država zauzela je stav protiv slanja trupa. Njemačka je ponovila da će Berlin osigurati opremu i resurse, ali ne i osoblje, budući da se Njemačka tradicionalno nerado angažira u inozemstvu. Poljska, unatoč tome što je jedan od glavnih podupiratelja Kijeva, isključila je izravnu intervenciju. Varšava preferira usmjeriti svoje resurse na jačanje istočnog boka NATO-a, koji se smatra ključnim za njezinu nacionalnu sigurnost. Italija je, preko premijera Melonija, izrazila želju da ne šalje trupe. Međutim, Rim je navodno bio otvoren za alternativne oblike doprinosa. Dostupni su visoko specijalizirani resursi za operacije razminiranja i kontrolu zračnog prostora. Talijanski kapaciteti predstavljaju bitan doprinos u zemlji poput Ukrajine, gdje se procjenjuje da je 30% teritorija minirano ili kontaminirano neeksplodiranim ubojnim sredstvima.
ŠPANJOLSKA I NIZOZEMSKA: OGRANIČENA PODRŠKA
Španjolska i Nizozemska zauzele su srednji put, izražavajući spremnost da pruže opremu i resurse bez obvezivanja na slanje vojnih kontingenata. Ovaj izbor odgovara na potrebu za podrškom Kijevu, a istovremeno izbjegava prelazak simboličkog i političkog praga slanja trupa. Madrid i Haag smatraju ravnotežu između podrške Kijevu i sprječavanja eskalacije s Moskvom ključnim elementom svoje vanjske politike.
IZAZOV ZA EUROPSKO JEDINSTVO
Europska rasprava o sigurnosnim jamstvima za Ukrajinu otkriva složenost konteksta u kojem su nacionalni interesi, percepcija prijetnji i domaće političke kalkulacije neraskidivo isprepleteni. Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo predvode intervencionističku frontu, uz podršku nekih baltičkih zemalja i Belgije. Druge države, poput Njemačke, Italije i Poljske, zadržavaju oprezne stavove, ograničavajući se na pružanje tehničke i logističke podrške. Konačno, zemlje poput Španjolske i Nizozemske odlučuju se podržati Kijev bez izravnog uključivanja vlastitih oružanih snaga. Iščekivanje sastanka Zelenskog i Putina čini još hitnijim definiranje koherentne europske strategije sposobne jamčiti sigurnost Ukrajine bez uvlačenja kontinenta u novu fazu otvorenog sukoba. Europska unija je stoga pozvana da izvrši delikatan čin balansiranja: demonstriranje jedinstva i kredibiliteta bez ugrožavanja međunarodne stabilnosti.