Subscribe
Zašto je Ugovor o EU jednako važan kao i NATO u obrani danskog arktičkog teritorija
Pet stoljeća Grenland je bio tek smrznuta ispostava arktičkog bakalara. Udaljeni, negostoljubivi i rijetko naseljeni, najveći otok na svijetu nalazio se na rubu europske moći. Pa ipak, povijest ima običaj pretvoriti periferije u strateška središta. Danas se Grenland nalazi na raskrižju geopolitike, klimatskih promjena i suparništva velikih sila, podsjećajući i Europu i Sjedinjene Države da suverenitet na Arktiku nije stvar improvizacije ili retorike.
Moderna priča Grenlanda počinje kao dio nekoć moćnog Kraljevstva Danske. Početkom devetnaestog stoljeća Danska je vladala golemim sjevernoatlantskim područjem koje je uključivalo Norvešku, Island, Farske otoke i sam Grenland. Ta se moć raspala nakon što je Kopenhagen napravio kobnu pogrešku stao na stranu Napoleona. Godine 1814. cijena je bila stroga: Danska je izgubila Norvešku od Švedske, zadržavši samo Grenland, Island i Farske otoke. Arktički otok ostao je danski, periferni, ali simbolički važan.
Drugi svjetski rat označio je još jednu prekretnicu. Godine 1944. Island je proglasio neovisnost, dok su Sjedinjene Države okupirale Grenland kako bi spriječile nacističku Njemačku da se učvrsti u sjevernom Atlantiku. Nakon rata, Danska je ponovno preuzela kontrolu nad Grenlandom, ali je formalizirala američko sudjelovanje obrambenim sporazumom iz 1951. Taj je ugovor čvrsto postavio Grenland u strateški okvir NATO-a, prepoznajući njegovu važnost za transatlantsku sigurnost, sustave ranog upozoravanja i arktičku obranu.
Danas je Grenland dio Kraljevine Danske, ali s političkim statusom koji odražava desetljeća evolucije. Obrambom i vanjskom politikom upravlja Kopenhagen, dok gotovo svim unutarnjim poslovima lokalno upravlja 56 000 stanovnika otoka u okviru širokog autonomnog režima. Ovaj sustav, koji se općenito smatra naprednim i progresivnim, u oštroj je suprotnosti s kolonijalnom prošlošću, posebno s dugom marginalizacijom inuitskog stanovništva. Grenland u praksi samostalno upravlja, čak i ako nije suverena država u međunarodnom pravu.
Njegov odnos s Europom slijedio je jednako složen put. Kada se Danska pridružila Europskoj ekonomskoj zajednici 1973. godine, Grenland je ušao uz nju. Međutim, manje od desetljeća kasnije, Grenlanđani su glasali za izlazak iz Zajedničkog tržišta, oprezni zbog vanjske kontrole nad ribolovom i resursima. Ipak, otok nikada nije u potpunosti prekinuo svoje europske veze. Godine 1992., ulaskom Danske u Europsku uniju, Grenland se ponovno pridružio kao „pridruženi teritorij“, dobivši pristup jedinstvenom tržištu bez preuzimanja svih obveza. Ključno je da Grenland ne može samostalno potpisivati ugovore; njegov međunarodni status ostaje vezan uz Dansku.
Ova pravna i politička stvarnost čini nedavnu američku retoriku toliko značajnom. Izjave koje sugeriraju da bi Sjedinjene Države mogle tražiti kontrolu nad Grenlandom – a koje su se najviše ponavljale tijekom predsjedništva Donalda Trumpa i potkrijepljene izjavama osoba poput J. D. Vancea – izazvale su uzbunu u Europi. Prijenos suvereniteta jednostavno nije opcija. Grenland nije na prodaju, niti bi ga Danska mogla legalno ustupiti bez uništavanja temelja europskog i transatlantskog poretka.
Vjerojatnije je da Washington traži proširene sporazume o iskorištavanju resursa i strateškom pristupu, iskorištavajući grenlandske minerale, rijetke zemlje i geografski položaj. Međutim, ta ambicija ima jasna ograničenja. Bilo kakva nasilna akcija protiv Danske ne bi samo izazvala diplomatsku krizu; pokrenula bi sistemsku.
Članak 5. NATO-a često se navodi kao temelj kolektivne obrane, ali nije jedina linija zaštite. Prema članku 42. Ugovora o Europskoj uniji, napad na državu članicu obvezuje ostale da pruže pomoć i podršku svim sredstvima koja su u njihovoj moći. Drugim riječima, sama EU ima obvezujuću klauzulu o kolektivnoj obrani. Napad na danski suverenitet na Grenlandu aktivirao bi ne samo NATO već i vlastite sigurnosne mehanizme Europske unije.
Ovaj dvostruki okvir šalje jasnu poruku. Europa nije bespomoćna, niti je njezina sigurnost isključivo prepuštena Atlantskom savezu. Povijest Grenlanda – od ribolova bakalara do ispostave Hladnog rata do strateškog plijena dvadeset i prvog stoljeća – ilustrira kako zakon, ugovori i savezi ograničavaju politiku moći. Za Washington, hvalisavost možda dobro funkcionira na domaćem planu, ali pravna i politička stvarnost je nedvosmislena. Na Arktiku, kao i drugdje, suverenitet se ne štiti sloganima, već obvezujućim obvezama.
Alessandro Fiorentino