Jedna fotografija, mnoge sudbine

Godine 2011. objavio sam knjigu od 624 stranice o islandskom komunističkom pokretu. Nije mi bila prvotna namjera napisati takvu knjigu. Moj stari učitelj, profesor povijesti Thor Whitehead, bavio se istraživanjem islandskog komunizma i nisam se mogao sjetiti nikoga kvalificiranijeg za to. Međutim, 2008.–2009. preveo sam Crnu knjigu komunizma na islandski, svih 828 stranica. Ovo monumentalno djelo prvi je put objavljeno u Francuskoj 1997. godine, pod uredništvom profesora Stéphanea Courtoisa, koristeći veliki dio materijala koji je postao dostupan nakon sloma komunizma u srednjoj i istočnoj Europi iu Rusiji. U mnogim prijevodima Crne knjige nalazili su se dodaci o lokalnim komunistima i njihovoj povezanosti s međunarodnim pokretom. Namjeravao sam dodati takav dodatak svom prijevodu, možda 50-100 stranica. Ali ubrzo sam otkrio da toliko mnogo pitanja u vezi s islandskim komunističkim pokretom nije bilo dovoljno istraženo da sam morao poduzeti neovisno istraživanje. Whiteheadove dvije knjige o toj temi bile su izvrsne, ali bilo je još puno posla. Rezultat je bila moja knjiga čiji sam dio objavio i na engleskom jeziku (2021.).

Islandski delegati

U svom arhivskom istraživanju u Nacionalnoj knjižnici Islanda naišao sam na povijesnu fotografiju, tračak europske povijesti koju bih želio reproducirati (gore) i raspraviti ovdje. Prikazuje 21 mladog delegata na Drugom kongresu Komunističke internacionale (Kominterne) u Moskvi u ljeto 1920. Bili su i delegati Kongresa Komunističke internacionale mlade koji je održan u isto vrijeme. Ova je fotografija objavljena u nekoliko knjiga, ali samo sa sedam od 21 identificirane osobe. Na to sam gledao kao na izazov da saznam tko je još na ovoj fotografiji i što im se dogodilo. Povijest nisu samo brojke. Također se radi o pojedincima i njihovim sudbinama u svijetu u kojem se ponekad moraju donositi tragični izbori.

Dvije identifikacije pokazale su se lakima. Dva delegata koji su stajali u gornjem desnom kutu bili su Islanđani na Kongresu Kominterne, Brynjolfur Bjarnason, prvi s desna, i Hendrik S. Ottosson, drugi s desna. Postali su komunisti kao studenti u Kopenhagenu 1918.-1919. i dobili su financijsku pomoć od sovjetskog agenta u Skandinaviji da prisustvuju kongresu u Moskvi. Brynjolfur Bjarnason (1898–1989) kasnije je bio prvi i jedini predsjednik Komunističke partije Islanda koja je djelovala 1930–1938 kao ogranak Kominterne. Zatim je postao vodeći član Partije socijalističkog jedinstva, pa čak i ministar u vladi 1944.–1947. Cijelog života ostao je uvjereni staljinist. Godine 1948. prošlo je trideset godina otkako su on i njegovi školski kolege iz prestižne gimnazije u Reykjaviku maturirali. Planirano je ponovno okupljanje. Jedan od organizatora ga je kontaktirao i pitao ga hoće li doći. “Kako bih mogao prisustvovati zabavi”, uzvratio je Brynjolfur, “na kojoj ću na kraju morati dati strijeljati neke od gostiju?” Kada se 1970. godine u Moskvi slavila Lenjinova 100. obljetnica, Brynjolfur je bio pozvan kao jedan od rijetkih ljudi koji su još živi koji su upoznali Lenjina. (On je 1920. godine slušao neke od njegovih govora, ali ne i razgovarao s njim.)

Hendrik S. Ottosson (1897. – 1966.) postao je izvjestitelj o vanjskim poslovima za Icelandic Broadcasting Corporation. Nakratko je izbačen iz Komunističke partije 1934. zbog ‘oportunizma’, ali je ubrzo ponovno primljen. U Moskvi 1920. godine, kada je podnio izvještaj Izvršnom komitetu Kominterne, Lenjin je primijetio da je svima poznata strateška važnost Islanda u novoj eri zrakoplova i podmornica. To je svakako bila istina: Britanci su požurili okupirati Island u proljeće 1940., a 1941. Sjedinjene Države preuzele su obranu Islanda koji je trebao odigrati ključnu ulogu u otpremi oružja i robe iz Amerike u Europu, ne manje važno. u Sovjetski Savez.Island je također bio važan u Hladnom ratu. Hendrik je opisao putovanje u Moskvu 1920. u živahnoj knjizi objavljenoj 1948. godine.

Crveni šef propagande

Koristio sam nekoliko izvora kako bih pokušao identificirati druge ljude na ovoj povijesnoj fotografiji koja je tiskana u knjizi Die dritte Front iz 1930. Willija Münzenberga. Sedam osoba identificiranih u toj knjizi sjedi u prvom redu slijeva: Walter Loewenheim, Njemačka, Maria Leitner, Mađarska, Lazar Shatskin, Rusija, Oskar Samuelsson, Švedska, Luigi Polano, Italija, Willi Münzenberg, Njemačka, i Max Barthel, Njemačka . Mislim da su druge dvije osobe koje sjede u prvom redu, odmah nakon tih sedam, Ruth Fischer, Njemačka, i Raymond Lefebvre, Francuska.

Od svih tih ljudi, šesti slijeva, Willi Münzenberg (1889–1940) bez sumnje je bio najpoznatiji i najfascinantniji. Prvi svjetski rat proveo je u Švicarskoj gdje se upoznao s vođom ruskih boljševika Vladimirom Lenjinom. U 1919.–1920. Münzenberg je bio šef Komunističke internacionale mladih, nakon čega je postao neumoran i vrlo učinkovit šef propagande Komunističke partije Njemačke, ističući se u prikupljanju novca za cilj i vođenju komunističkih frontovskih organizacija kao što su Prijatelji Sovjetskog Saveza i Liga protiv imperijalizma. Kontrolirao je ljevičarsko medijsko carstvo u Njemačkoj i ponekad su ga nazivali ‘Crvenim milijunašem’ . Rečeno je da je Joseph Goebbels puno naučio iz njegove taktike.

Nakon Hitlerova preuzimanja vlasti, Münzenberg je preselio svoje operacije u Pariz. Ondje je radio s englesko-mađarskim romanopiscem Arthurom Koestlerom koji ga je živo opisao u The God That Failed , zbirci eseja iz 1949. koju su napisali razočarani bivši komunisti i suputnici. Kao rezultat čistki u Sovjetskom Savezu, Münzenberg se posvađao sa Staljinom i bio je isključen iz Komunističke partije. Protivio se Paktu o nenapadanju između Hitlera i Staljina iz 1939. te je u Parizu izdavao neovisni ljevičarski časopis Die Zukunft (Budućnost), s prilozima mnogih poznatih pisaca. Kad su nacisti napali Francusku 1940., francuska ga je vlada internirala. Uspio je pobjeći iz logora, ali je ubijen, najvjerojatnije po Staljinovom nalogu, u šumi na jugu Francuske u ljeto 1940. godine. O Münzenbergu su napisane mnoge knjige, a u romanu Christophera Isherwooda, Mr. Norris Changes Trains , on se nakratko pojavljuje kao ‘Ludwig Bayer’. (Možda to ne-Islanđanima ne govori puno, ali islandski dobitnik Nobelove nagrade za književnost, Halldor K. Laxness, također opisuje Münzenberga u svojim memoarima, Skaldatimi (Vrijeme pjesnika), na gotovo isti način kao što su to učinili Koestler i Isherwood. Münzenberg je za Laxnessa ishodio poziv da posjeti Sovjetski Savez 1932.)

Nema potrebe za svjetskom poviješću

Godine 1920. bilo bi teško predvidjeti što će se dogoditi s mladim ljudima koji su sjedili s Münzenbergom u prvom redu. Walter Loewenheim (1896.–1977.) je na kongresu u Moskvi imao priliku razgovarati s Lenjinom koji mu je na karti pokazao kako Crvena armija napreduje u Poljsku. Lenjin je vjerovao da će je njemački radnici dočekati kada vojska pređe granicu s Istočnom Pruskom. Uzrujao se kad je vidio da Loewenheim i druga dva Nijemca koji su ga pratili sumnjaju u to. Doista, kada su ruski vojnici prešli granicu, odmah su internirani bez ikakve borbe. Godine 1927. Loewenheim je napustio Komunističku partiju Njemačke i postao socijaldemokrat. U nacističkoj Njemačkoj bio je član tajne disidentske skupine, ali je 1935. preko Čehoslovačke pobjegao u Veliku Britaniju. Tamo se nazvao Walter Lowe, s bratom je vodio inženjersku tvrtku i postao antikomunist. (Pomalo je zbunjujuće da je u knjizi iz 1930. u kojoj je fotografija tiskana i u online njemačkom Bundesarchivu, BildY 10-775-1274-69, njegovo ime napisano Löwenhain.)

Maria Leitner (1892–1942) bila je mađarska Židovka koja je 1920-ih radila kao novinarka i spisateljica u Njemačkoj, objavivši knjige o svojim putovanjima Hotel Amerika (1930) i Eine Frau reist durch die Welt (Žena putuje svijetom, 1932). Tridesetih godina prošlog stoljeća, nakon Hitlerova preuzimanja vlasti, morala se preseliti u Francusku gdje je jedva preživjela. Internirana je 1940. godine, ali je uspjela pobjeći i skrivala se u južnoj Francuskoj gdje je nestala. Vjerojatno je umrla od gladi i bolesti u Marseillesu 1942. godine.

Lazar Shatskin (1902.–1937.) potjecao je iz poljske židovske obitelji. Bio je omladinski organizator u Rusiji 1920-ih, ali se posvađao sa Staljinom i strijeljan je 1937., vjerojatno u podrumu zloglasnog zatvora Lubyanka u Moskvi.

Oskar Samuelsson (1885.–1947.) bio je aktivan u Komunističkoj partiji Švedske, ali je izbačen 1929. nakon čega je postao antistaljinist. Ipak, ostao je ljevičar i neko je vrijeme bio član gradskog vijeća Stockholma, dok se uzdržavao kao osiguravajući agent.

Luigi Polano (1897.–1984.) potječe sa Sardinije i jedan je od osnivača Komunističke partije Italije 1921. godine. Pod fašizmom je jedno vrijeme bio u zatvoru, nakon čega je emigrirao u Moskvu i obavljao razne tajne misije za Komunističku internacionalu, Kominternu. Preživio je Staljinove čistke i vratio se 1945. u Italiju gdje je postao zamjenik, a kasnije i senator Sardinije za Komunističku partiju.

Max Barthel (1893–1975) bio je pjesnik i romanopisac koji je napustio komunistički pokret 1920-ih i postao nacistički simpatizer 1930-ih. Potkraj Drugog svjetskog rata našao se u sovjetskoj okupacijskoj zoni i bio poslan u radni logor, ali je 1948. pobjegao u Zapadnu Njemačku. Napisao je svoju autobiografiju znakovitog naslova Kein Bedarf an Weltgeschichte (Nema potrebe za svjetskom poviješću). Do kraja života uzdržavao se od novinarstva i pisanja knjiga za djecu.

Svjedočenje protiv komunista

Ruth Fischer (1895–1981) otišla je iz jedne krajnosti u drugu. Rođena je kao Elfriede Eisler, a njezina dva brata trebali su postati poznati komunisti, skladatelj Hanns Eisler i novinar Gerhart Eisler. Bila je jedan od osnivača Komunističke partije Austrije 1918., ali se preselila u Njemačku i postala jedan od čelnika tamošnje Komunističke partije. Nakon intenzivnih borbi za vlast unutar Partije, ona i njezin ljubavnik Arkady Maslow izbačeni su 1926. nakon čega su formirali radikalnu otcijepljenu skupinu. Kad je Hitler preuzeo vlast, ona i Maslow pobjegli su u Pariz, a zatim 1940. kroz južnu Francusku u Španjolsku i Portugal i odatle na Kubu, gdje je Maslow iznenada umro, vjerojatno ubijen od strane sovjetskih agenata. Fischer je otišla u Sjedinjene Države gdje se proslavila kao žestoka antistaljinistica. Njezina su braća tada živjela u Americi, a 1947. svjedočila je protiv njih pred Komitetom Predstavničkog doma za neameričke aktivnosti, što je rezultiralo time da je Gerhart nakratko zatvoren, dok je Hanns protjeran iz Sjedinjenih Država. Braća Eisler kasnije su postala istaknuta u Istočnoj Njemačkoj. Ruth je radila za američke obavještajne službe (pod kodnim imenom ‘Alice Miller’), dok je njezin brat Gerhart bio sovjetski agent. Ambivalentna prema Americi, Ruth Fischer živjela je u Parizu od 1955. do svoje smrti. Napisala je nekoliko knjiga o, odnosno protiv staljinizma.

Raymond Lefebvre (1891.–1920.) objavio je antimilitaristički roman o Prvom svjetskom ratu, a potom je postao gorljivi komunist. Na povratku u Francusku s Kongresa Kominterne 1920. godine, on i još dvojica Francuza nestali su u Barentsovom moru kojim su plovili na malom brodu.

Ustrijeljen u podrumu Lubjanke

Slijeva na fotografiji stoje, mislim, Sigi Bamatter, Švicarska, Leo Flieg, Njemačka, Sven Linderot, Švedska, Otto Unger, Njemačka, Aron Goldberg (Marcel Ollivier), Francuska, Gerda Linderot, Švedska, neidentificirana, Hugo Sillén, Švedska, Charles Shipman, Richard Schüller, Austrija, te dvojica već spomenutih Islanđana, Hendrik Ottosson i Brynjolfur Bjarnason. Uvjeren sam u vezi s pet nordijskih delegata, gdje sam dobio pomoć od Larsa Gogmana u Arbeterrörelsens Arkiv (Arhiva radničkog pokreta) u Stockholmu, dok bi identifikaciju ostalih trebalo smatrati obrazovanim nagađanjima.

Ove delegate čekale su različite sudbine. Sigi Bamatter (1892. – 1966.) bio je jedan od osnivača Komunističke internacionale mladeži, a od 1932. živio je u Moskvi, radeći kao kriptograf i operativac za Kominternu. Preživio je Staljinove čistke, a kasnije je radio kao novinar za sovjetsku novinsku agenciju, te se nikad nije vratio u rodnu Švicarsku.

Leo (Leopold) Flieg (1893–1939) bio je Židov i član utemeljitelj Komunističke partije Njemačke. Postao je operativac Kominterne, sa sjedištem u Parizu nakon Hitlerova preuzimanja vlasti, nadzirući proizvodnju lažnih putovnica i krivotvorenog novca i upravljajući radiooperaterima i kuririma, blisko surađujući sa sovjetskom tajnom policijom. Godine 1937. pozvan je u Moskvu, a godinu dana kasnije uhićen je zbog desničarskog trockizma. Mučili su ga sve dok nije potpisao priznanje u kojem je inkriminirao i svoje stare drugove, a potom je strijeljan, vjerojatno u podrumu Lubjanke.

Sven Linderot (1889. – 1956.) postao je vođa staljinističke frakcije u Komunističkoj partiji Švedske i bio je predsjednik partije 1929. – 1951. i član parlamenta 1939. – 1949. godine. Nikada nije odstupio od staljinizma.

Otto Unger (1893–1938) bio je njemački Židov koji je postao operativac u Komunističkoj partiji Njemačke. Nakon Hitlerova preuzimanja vlasti, nadgledao je partijsku proizvodnju ilegalnih pamfleta i novina, ali su ga nacisti ubrzo uhitili. Nakon nekog vremena pušten na slobodu, emigrirao je u Sovjetski Savez, ali je 1937., tijekom Staljinovih čistki, uhićen i strijeljan, vjerojatno u podrumu Lubjanke.

Partijski kadrovi, pisci i kapitalisti

Aron Goldberg (1896–1993) bio je rumunjski Židov koji je odrastao u Francuskoj. Uhićen je u Njemačkoj na povratku iz Moskve 1920. godine. Tada je usvojio svoj pseudonim, Marcel Ollivier. Proveo je dvije godine u zatvoru prije nego što se vratio u Moskvu gdje je godinama radio kao prevoditelj. Godine 1929. vratio se u Francusku gdje je raskinuo s Komunističkom partijom Francuske i postao antistaljinist. Kratko je sudjelovao u Španjolskom građanskom ratu na strani anarhista, no nakon povratka u Francusku 1937. prestao je politički djelovati.

Gerda Linderot (1891. – 1957.) bila je supruga švedskog komunističkog vođe Svena Linderota i okorjeli staljinist poput njega. Kratko je bila zastupnica u švedskom parlamentu.

Hugo Sillén (1892. – 1971.) bio je vodeći član staljinističke frakcije u Komunističkoj partiji Švedske. Putovao je na Island 1928. kako bi se pripremio za osnivanje Komunističke partije Islanda 1930. godine. Inače, njegova supruga Signe Sillén bila je agentica GRU-a, tajne službe Crvene armije, a prema informacijama islandskih bivših komunista upravo je ona ranih 1930-ih prebacivala sredstva iz Moskve islandskim drugovima.

Charles Shipman (1895–1989) rođen je kao Amerikanac židovskog porijekla Charles Phillips. Kako bi izbjegao novačenje u Prvom svjetskom ratu, pobjegao je u Meksiko gdje je uspostavio kontakt sa sovjetskim agentima. Neko je vrijeme živio u Chicagu pod pseudonimom Manuel Gomez. Išao je i pod imenom Jesus Ramírez. U SAD-u je radio kao financijski novinar, a komunizmu je okrenuo leđa kao rezultat moskovskih revijalnih procesa 1936.–1938. Na kraju je postao uspješan poslovni čovjek u Sjedinjenim Državama i Kanadi. Napisao je čitke memoare, It Had to Be Revolution: Memoirs of an American Radical .

Richard Schüller (1901. – 1957.) imao je samo sedamnaest godina kada je postao član utemeljitelj Komunističke partije Austrije. Bio je urednik partijskog organa u Austriji sve dok 1934. nije morao pobjeći, najprije u Čehoslovačku, a potom u Sovjetski Savez. U Austriju se vraća 1945. i ponovno postaje urednik partijskog organa.

Nema sretnih kampera

Nisam mogao sa sigurnošću identificirati osobu koja stoji između Gerde Linderot i Huga Silléna. (Jedna od mogućnosti je indijski filozof Manabendra Nath Roy, 1887–1954, koji bi 1920. imao 33 godine.) Ostaje mi 20 osoba. Od njih je osmero preživjelo i cijelo vrijeme ostalo vjerno komunističkom pokretu, Luigi Polano, Sigi Bamatter, Sven i Gerda Linderot, Hugo Sillén, Richard Schüller, Hendrik S. Ottosson i Brynjolfur Bjarnason. Šest ih je preživjelo, ali su postali otpadnici, odbacujući Kominternu i staljinizam, Walter Loewenheim, Oskar Samuelsson, Ruth Fischer, Max Barthel, Aron Goldberg i Charles Shipman. Šestero ih je umrlo nasilnom smrću, Maria Leitner, Lazar Shatskin, Willi Münzenberg, Raymond Lefebvre, Leo Flieg i Otto Unger, od kojih su četvoricu pogubili Staljinovi pristalice. Ovih dvadeset pojedinaca doista ilustrira Trockijevo zapažanje da ste, ako ste željeli miran život, loše prošli životom u dvadesetom stoljeću.