Subscribe
Nakon američkih napada na Iran, Palazzo Chigi ponovno potvrđuje svoju središnju ulogu: nijedan napad ne može se pokrenuti bez odobrenja talijanske vlade. Između tajnih sporazuma i parlamentarne rasprave, Italija se kreće čvrsto i autonomno.
U napetom geopolitičkom trenutku, obilježenom bombardiranjem iranskih nuklearnih lokacija od strane Sjedinjenih Država, talijanska vlada na čelu s Giorgijom Meloni jasno je ponovila temeljno načelo: američke vojne baze u Italiji ne mogu se koristiti za ratne operacije bez prethodnog odobrenja talijanske vlade. Ovaj stav, koji je premijer javno iznio 23. lipnja Zastupničkom domu, predstavlja čin institucionalne odgovornosti i ponovne potvrde nacionalnog suvereniteta, u međunarodnom kontekstu kojim dominira sve neprozirnija vojna logika.
„Korištenje američkih baza u Italiji nije zatraženo, već se to može učiniti samo uz odobrenje talijanske vlade“, rekao je Meloni, dodajući da bi odluka ove veličine zahtijevala parlamentarno usvajanje i da se „ne može donijeti na ideološkoj osnovi“. Poruka vlade je jasna: Italija nije pasivna platforma za tuđe vojne operacije, već suverena država koja svaku vojnu odluku procjenjuje na temelju konteksta, međunarodnog prava i nacionalnih interesa. Istu je izjavu potvrdio i ministar obrane Guido Crosetto, podsjetivši da je korištenje baza od strane američkih snaga vezano uz formalni zahtjev i povezano odobrenje talijanske izvršne vlasti.
Složen pravni okvir, ali s talijanskim manevarskim prostorom
Istina je da je pravni okvir koji regulira američku vojnu prisutnost u Italiji stratificiran i djelomično klasificiran. Sporazumi datiraju iz kasnih 1940-ih i uključuju i multilateralne ugovore unutar NATO-a i bilateralne sporazume, poput Bilateralnog sporazuma o infrastrukturi (BIA) iz 1954., koji, iako nije javno objavljen, formalno zahtijeva od Sjedinjenih Država da ne koriste talijanske instalacije u vojne svrhe osim ako to nije u skladu s direktivama NATO-a ili u dogovoru s talijanskom vladom.
Čak i ako je, kako je otkrio Wikileaks, praksa doživjela fleksibilno tumačenje ovih odredbi od strane Sjedinjenih Država, zahtjev za dobivanjem suglasnosti talijanske vlade ostaje netaknut i odlučujući. Meloni i Crosetto su stoga ojačali načelo koje je u novijoj povijesti doživjelo konkretnu primjenu. Primjerice, 2018. godine Italija je odbila sudjelovati u bombardiranju Sirije koje su provele Sjedinjene Države, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska, zabranivši korištenje baza na svom teritoriju bez mandata UN-a. Čak i tada je vlada odabrala razboritost, poštujući Ustav i međunarodno pravo.
Parlament: između političke nužde i ustavne obveze
Iako nije uvijek pravno obvezujuće, predsjednik Meloni je naznačio uključivanje Parlamenta kao izbor transparentnosti i demokratske podjele. Unatoč različitim tumačenjima među stručnjacima poput Michelea Ainisa i Domenica Pauciula o potrebi parlamentarnog glasovanja, vlada je izrazila želju da ne djeluje sama. Stav koji pokazuje pažnju i prema ustavnom diktatu – posebno prema člancima 11. i 78., koji reguliraju odbacivanje rata i postupke za njegovo proglašenje – i prema potrebi jamčenja odgovorne političke rasprave o tako osjetljivim pitanjima.
Svjesno upravljanje sadašnjošću, s pogledom usmjerenim prema budućnosti
Čvrstoću koju je pokazala talijanska izvršna vlast ne treba tumačiti kao neprijateljstvo prema saveznicima, već kao zrelu praksu strateške autonomije, savršeno kompatibilnu s talijanskom euroatlantskom predanošću. U vrijeme kada se sve više raspravlja o europskom suverenitetu i zajedničkoj odgovornosti, Italija pokazuje da savezništvo ne znači podređenost.
Zasluga Melonijeve vlade, u ovom kontekstu, je dvostruka: s jedne strane, potvrdila je središnju ulogu talijanskih institucija u vojnim odlukama na svom teritoriju; s druge strane, vratila je raspravu o vanjskoj i obrambenoj politici u demokratske okvire, distancirajući je od izvanrednih ili čisto ideoloških logika. U svijetu u kojem rat može izbiti dronom i gdje se savezi testiraju u trenucima krize, jasnoća koju je pokazala Italija snažan je signal: na vlastitom tlu, talijanska vlada odlučuje, u skladu s pravilima, Parlamentom i narodom. Stav koji je, osim što je pravno utemeljen, i politički dalekovidan.
Alessandro Fiorentino