Subscribe
Nedavni državni posjet španjolskog kralja Felipea VI. i kraljice Letizije Narodnoj Republici Kini – s posjetama Chengduu i Pekingu – nudi otkrivajući uvid u razvoj vanjskopolitičkog stava Španjolske prema drugom najvećem svjetskom gospodarstvu. S programom koji spaja ekonomske ambicije, kulturnu diplomaciju i namjernu simboliku, posjet naglašava namjeru Madrida da uspostavi sadržajniji bilateralni odnos s Pekingom. No, također postavlja dublja pitanja o tome gdje Španjolska doista pripada unutar promjenjive ravnoteže između Istoka i Zapada, trgovine i uvjerenja.
Posjet usmjeren na gospodarstvo i kulturu
Kraljevski par stigao je u Chengdú 10. studenog 2025. kako bi započeo posjet usmjeren na produbljivanje suradnje „u gospodarskoj, komercijalnoj i investicijskoj sferi“. Ministar gospodarstva, trgovine i poduzetništva, Carlos Cuerpo, u pratnji Njihovih Veličanstava, naglasio je potrebu za ponovnom uravnoteženjem „vrlo asimetričnih“ trgovinskih odnosa i poticanjem španjolskog izvoza u Kinu. Središnji dio putovanja je veliki gospodarski forum kojim predsjedava kralj, a okuplja više od četiristo poslovnih predstavnika – jasan dokaz namjere Vlade da smanji španjolski trgovinski deficit s Kinom od 40 milijardi eura.
Istodobno, kraljica Letizia predvodi kulturni dio posjeta, sudjelujući u svečanosti u čast 150. obljetnice rođenja Antonija Machada – pjesnika kojeg su kineski čitatelji cijenili – a kasnije se sastaje s kineskim hispanistima na Sveučilištu u Pekingu. Ovaj dvostruki put ekonomske promicanja i kulturnog djelovanja odražava uvjerenje Madrida da se angažman s Kinom mora proširiti izvan trgovine i obuhvatiti identitet, jezik i prestiž – područja u kojima Španjolska zadržava globalni odjek.
Sánchezova politika prema Kini i logika diverzifikacije
Posjet se ne može shvatiti odvojeno od šireg vanjskopolitičkog kursa koji je zacrtao premijer Pedro Sánchez. Od prvih gesti svoje vlade prema Pekingu, Španjolska se pozicionirala među otvorenijim europskim prijestolnicama u odnosima s Kinom. Sam Sánchez posjetio je Kinu 2024. godine, izjavivši da „trgovinski rat ne bi koristio nikome“ – fraza koja je obuhvatila i njegov pragmatizam i njegovu distancu od sve konfrontacijskijeg tona Washingtona.
U mnogim aspektima, kraljevo putovanje simbolično je kulminiranje tog otvaranja: pokušaj konsolidacije ekonomskog stupa politike koja Kinu ne vidi kao sistemskog suparnika, već kao partnera koji pruža prilike. Madrid nastoji privući ulaganja, proširiti izvoz i diverzificirati tržišta u vrijeme kada je transatlantsko okruženje postalo neizvjesnije. Povratkom Donalda Trumpa u Bijelu kuću, washingtonski naglasak na vraćanju proizvodnje, carinama i ekonomskom nacionalizmu uznemirio je europske partnere. Sánchezova vlada u Pekingu vidi alternativni – ne ideološki, već praktični – izvor rasta i diplomatske relevantnosti.
Međutim, ova strategija diverzifikacije nosi rizike. Španjolsku stavlja na sjecište konkurentnih strateških sfera, prisiljavajući je da uravnoteži svoje sudjelovanje u europskom projektu, ovisnost o američkim sigurnosnim jamstvima i potragu za novim prilikama na Istoku.
Između autonomije i usklađenosti
Zagovornici posjeta predstavljaju ga kao potvrdu španjolskog suvereniteta – pragmatičnu vježbu neovisne diplomacije koja stavlja ekonomski vlastiti interes iznad blokova i slogana drugih. U globalnom okruženju koje sve više definira protekcionizam, tvrde oni, Španjolska mora djelovati gdje može i razgovarati sa svima koji su važni.
Ipak, autonomija nije isto što i usklađivanje, a usklađivanje nije podložnost. Što Madrid više širi svoj ekonomski angažman s Kinom, to se više izlaže političkom utjecaju Pekinga i nestabilnosti tržišta. Odnos ostaje uvelike neuravnotežen, s kineskim izvozom koji preplavljuje španjolska tržišta, dok se španjolska roba i dalje suočava s preprekama pristupa i priznavanja. Težnja za „ravnotežom“ riskira učvršćivanje ovisnosti.
Isto tako, španjolski partneri u Bruxellesu i Washingtonu protumačit će kraljevski posjet kao signal – koliko god nenamjeran – da Madrid prelazi na blaže mišljenje o Kini baš dok Zapad pooštrava svoj stav. Europska komisija već je upozorila na opasnosti oslanjanja kritične infrastrukture na kineske tvrtke, dok su Sjedinjene Države pod Trumpom oživjele svoje pozive na ujedinjeni zapadni front protiv tehno-autoritarnog dosega Pekinga. Španjolska ofenziva šarma u Chengduu i Pekingu stoga se neugodno nalazi u klimi obnovljenog transatlantskog nepovjerenja.
Španjolski poziv i zapadni horizont
U istini, snaga Španjolske u svjetskim poslovima nikada nije proizašla iz praćenja trenutnih modnih trendova, već iz ostajanja vjernim vlastitom civilizacijskom kompasu. Kulturna komponenta ovog posjeta – odavanje počasti Machadu, dijalog s kineskim hispanistima – podsjeća svijet da utjecaj Španjolske počiva na jeziku, umjetnosti i moralnoj baštini koja nadilazi trgovinu. Ali također potiče na razmišljanje o tome kamo ta baština usmjerava.
Unatoč svim pričama o novim Putevima svile i azijskim prilikama, prirodni horizont Španjolske oduvijek je bio Atlantik. Njezina povijest, vjera i civilizacija isprepletene su s Amerikama, a ne s kineskim svijetom. Preko oceana leže nacije koje dijele španjolski jezik, institucije i kulturni DNK – partneri s kojima suradnja teče prirodno, a ne kroz prevođenje. Vanjska politika koja traži tržišta na Istoku, a zanemaruje značenje na Zapadu, riskira gubitak oba.
Španjolski “trenutak povezanosti”?
Posjet kralja i kraljice Kini pažljivo je koreografirana gesta ekonomske diplomacije, kulturno profinjena i politički značajna. Španjolska pokazuje ambiciju i samopouzdanje, ali i otkriva napetost između svojih kratkoročnih komercijalnih želja i dugoročne strateške orijentacije.
Madrid ima pravo provoditi svoje interese gdje god se oni nalaze. Ali mjera suvereniteta nije sposobnost angažiranja svih sila; mudrost je znati koji angažmani jačaju identitet nacije, a koji ga razvodnjavaju. Španjolska mora osigurati da njezino otvaranje prema Kini ne potkopava njezine europske obveze ili njezino transatlantsko partnerstvo – dva stupa njezine stabilnosti i prosperiteta od demokratske tranzicije.
Je li ovo rođenje španjolske verzije mađarske takozvane „strategije povezivanja“ – namjernog pokušaja balansiranja između Istoka i Zapada, koju je Balázs Orbán skovao kao bit suverene diplomacije – ili tek nepredvidljiv pokušaj izlaska iz sjene Washingtona, ostaje nejasno. Razlika leži u svrsi: strategija ima kompas, improvizacija nema.
U doba novih rivalstava, Španjolska bi se trebala sjetiti gdje leži njezina sudbina. Iberijski pogled, kada je najvjerniji sebi, oduvijek je gledao prema zapadu – prema Americi, prema Atlantiku, prema svijetu zajedničke vjere i slobode koji je Španjolska pomogla izgraditi. Okretanje prema istoku može obećati trgovinu; pogled prema zapadu i dalje nudi civilizaciju. I to je, u konačnici, španjolski način.