Pobuna klasika

U eri kojom dominira brzi digitalni konzumerizam i moralističko prepravljanje prošlosti, vraćanje sjajnih knjiga nije nostalgično utočište. To je najradikalniji čin slobode.

Postoji čudna i fascinantna ironija u činjenici da je najhiperpovezanije, tehnološki naprednije i informiranije doba u ljudskoj povijesti ujedno i ono koje pati od najtežeg kroničnog deficita pažnje. Danas konzumiramo ideje, vijesti i kulturne trendove istom brzinom kojom prelazimo po ekranu pametnog telefona: Sve je programirano da zabavi nekoliko sekundi, a zatim ispari u zrak. Živimo u vječnoj sadašnjosti, velikom supermarketu jednokratnog razmišljanja gdje se vrijednost djela ili mišljenja čini se mjeri isključivo njegovim neposrednim datumom isteka. Pa ipak, ispod površine ovog digitalnog konformizma, kuha se tiha i izuzetno zanimljiva pobuna. Unatoč svim izgledima tehnokrata i gurua iz Silicijske doline, znatan dio mlađe generacije ponovno otkriva klasike književnosti i filozofije. Ne zbog školskih obveza ili akademskog nametanja, već zbog oblika zdrave neposlušnosti prema plošnosti i trivijalizaciji suvremenosti.

Desetljećima nam je sociologija potrošnje objašnjavala da će napredak neumoljivo gurati ljudsko biće prema sve neposrednijim, pristupačnijim i bezbrižnijim oblicima izražavanja. I doista, kulturna industrija se lako prilagodila ovoj ekonomskoj dogmi, pretvarajući se u neku vrstu divovske brze hrane za dušu. Suvremeni umjetnički sadržaj, da bi bio uspješan kod javnosti i tržišta, mora biti fluidan, odmah probavljiv i, prije svega, sposoban ne izazvati nikakvu kognitivnu ili moralnu nelagodu kod gledatelja. Tako je rođena kultura apsolutnog hiper-pojednostavljenja, gdje čak i velike romane dvadesetog stoljeća ili povijesne bajke periodično “čiste” odbori uredničkih stručnjaka kako bi se spriječilo da čitatelj naiđe na neugodne riječi, složene koncepte ili svjetonazore koji nisu savršeno usklađeni s ideološkom osjetljivošću trenutka.

No ta opsesija laboratorijskom uključivošću i uklanjanjem svakog intelektualnog napora na kraju je proizvela, kao reakciju, suprotan učinak: duboki osjećaj dosade, praznine i nezadovoljstva. Uklanjanje složenosti iz narativa ne znači uzdizanje publike, već njezino djetinjasto utjelovljenje, svođenje čitanja na puko narcisoidno ogledalo u kojem se traži samo potvrda onoga što se već misli. Klasici naše civilizacije stoljećima su odolijevali ne zato što su bili zaštićeni nekim dobroćudnim algoritmom ili zaštitnim mjehurom, već zato što su prošli najnemilosrdniji, najnepristraniji i najdemokratskiji test od svih: onaj vremena. Kada dječak odluči isključiti se iz neprestanih obavijesti društvenih mreža i otvori Odiseju, platonski dijalog ili Shakespeareovu dramu, on izvodi čin potpunog prekida s brzom modom današnje kulture. Potražite nešto što traje, čvrsto sidro, krojačku haljinu duha sposobnu odoljeti prolaznim modama sljedeće sezone.

Pravi razlog zašto hiperprogresivna kultura ili probuđeni ideološki zanosi često gledaju sa sumnjom, ako ne i s otvorenim neprijateljstvom, na klasike leži u činjenici da su oni, po svojoj prirodi, neugodna ogledala. Velika knjiga prošlosti nema namjeru da vam ugodi, niti joj je stalo da potvrdi vaše osobne sociopolitičke sigurnosti ili moralne dogme 21. stoljeća. Klasici prikazuju ljudsko biće u svoj njegovoj tragičnoj, veličanstvenoj, uzvišenoj i kontradiktornoj stvarnosti, bez terapijskih filtera. Homer ne ublažava žestinu, osvetu i ponos svojih junaka pod zidinama Troje; Dante ne umanjuje političke i moralne bijede svog vremena, bacajući pape i moćnike u pakao; Dostojevski se spušta u najmračnije i najuznemirujuće meandre ljudske psihe bez da nudi lake utjehe ili slatke sretne završetke.

U kulturnim produkcijama koje danas za stolom pišu marketinški uredi ili algoritmi za streaming, likovi su često svedeni na krute stereotipe funkcionalne određenoj ideološkoj tezi, višestruko podijeljene na dobre i loše prema etičkim kanonima tekuće godine. Sjetimo se, da navedemo nedavni i vrlo simbolični primjer, rasprava nastalih oko najnovijih filmskih transpozicija Odiseje, gdje se složena, dvosmislena i ponekad žestoka arhaična psihologija protagonista redovito otupljuje, ili još gore, prepisuje, u pokušaju da se homerski mit savije prema trenutnim ideološkim osjetljivostima ili umirujućim modernim terapijskim kanonima. U klasicima, naprotiv, krivnja, čast, izdaja, sudbina, sveto i iskupljenje suočavaju se s grubošću i istinom koja istiskuje i duboko propituje suvremenog čitatelja. Klasik vas prisiljava da se suočite s najradikalnijom drugošću, obvezuje vas na dijalog s umovima koji su živjeli u dalekim vremenima i koji su svijet, pravdu i božanstvo vidjeli na radikalno drugačiji način od vašeg. I upravo nam ta zdrava „neugodnost“ služi kao zrak za izlazak iz eko-komore današnje javne rasprave, zagušljivog mjesta gdje svi ponavljaju iste identične slogane zbog terora izolacije od grupe ili cenzure od strane suda weba.

Štoviše, gubitak kontakta s klasicima podudara se s dramatičnim osiromašenjem jezika. Smanjenje vokabulara, vidljivo u digitalnoj komunikaciji kojom dominiraju tweetovi i instant poruke, neizbježno rezultira smanjenjem sposobnosti razmišljanja. Oni koji nemaju riječi kojima bi definirali nijanse stvarnosti ne mogu vježbati artikulirano kritičko razmišljanje. Veliki tekstovi prošlosti zlatne su zalihe riječi, metafora i logičkih struktura koje vraćaju dubinu našim umovima. Čitati ih znači vraćati alate potrebne za dekodiranje propagande i pojednostavljivanje retorike tehnokratske moći.

Konzervativna europska misao, u svom najvišem, najplemenitijem i filozofskom smislu, oduvijek je identificirala prijenos i kontinuitet kulture kao temeljni stup stabilnosti i slobode civilizacije. Filozofi i intelektualci poput Rogera Scrutona podsjetili su nas da se pravi konzervativizam ne sastoji u slijepoj, nostalgičnoj i nepomičnoj obrani pepela prošlosti, već u mudrom čuvanju njezine žive vatre: To je onaj duboki osjećaj zahvalnosti, poštovanja i povjerenja za duhovno i intelektualno nasljeđe koje su nam kao miraz ostavili oni koji su nam prethodili. Čitanje klasika znači upravo to: Sjednite za idealan stol s našim precima i otkrijte, s uzbuđenjem autentičnog zaprepaštenja, da su njihove najintimnije sumnje, njihovi strahovi pred smrću, njihovi izljevi ljubavi, njihove egzistencijalne krize i njihova neumorna potraga za istinom potpuno isti kao i naši.

Suvremena kultura nažalost pati od kronične patologije koju bismo mogli nazvati “kronocentrizmom”: naivne, arogantne i pretpostavljene iluzije da su oni koji žive u sadašnjosti inherentno inteligentniji, moralniji, tolerantniji i razvijeniji samo zato što su ispred u vremenskoj liniji. To je mit o tehnološkom napretku pogrešno primijenjen na svijest i ljudsku prirodu. Ustrajno pohađanje klasika slama ovaj suvremeni ponos. Ponizno nas podsjeća da nismo prvi koji patimo, koji propituju značenje države, granice moći, vrijednost obitelji ili nedokučivu misteriju svetog. Povezuje nas s tisućljetnom zajednicom misli, nudeći nam duboke korijene koji nas sprječavaju da nas odnese prvi ideološki vjetar, propaganda trenutka ili prolazna moda trenutka. Oni kojima leđa štite divovi zapadne povijesti teško dopuštaju da ih manipuliraju prolazni slogani sadašnjosti.

Zaključno, ovo ponovno otkriće ne treba shvatiti kao pastistički poziv na napuštanje modernosti, na spaljivanje naših digitalnih uređaja ili na skrivanje u nostalgičnoj i sterilnoj monaškoj izolaciji. Tehnologija i brzina izvanredni su alati za upravljanje svakodnevnim životom i materijalnim razvojem, ali postaju katastrofalni ako se pretvaramo da njihove frenetične i komercijalne ritmove primjenjujemo na duboki rast naše duše i naše inteligencije. Moramo snažno i ponosno potvrditi pravo na sporost, učenje i vertikalnost, promičući pravu kulturu sporosti protiv diktature trenutnog.

Ponovno otkrivanje klasika stoga nije prašnjava razonoda za dosadne akademike ili bezvremenske estete. To je ključ ostati istinski slobodni ljudi i građani u eri koja bi nas svela na pasivne potrošače unaprijed pripremljenih odgovora standardiziranih algoritmom. Zaštititi prošlost i nastaviti je čitati sa strašću ne znači okrenuti leđa sutrašnjici, već činiti upravo suprotno: To znači naoružati umove budućih generacija jedinim kritičnim alatima koji im mogu jamčiti stvarnu, autonomnu i suverenu slobodu rasuđivanja. Prava avangarda, danas, počinje okretanjem unatrag.