Europa bi do 2050. mogla uvoziti 98% plina zbog pada domaće proizvodnje

Wood Mackenzie upozorava da bi bez novih ulaganja proizvodnja EU mogla gotovo nestati, dok bi brže izdavanje dozvola i istraživanje u Crnom moru i istočnom Mediteranu moglo dramatično smanjiti ovisnost o LNG-u.

Europska unija mogla bi postati ovisna o uvozu više od 98% svog prirodnog plina do 2050. ako presuše ulaganja u domaću proizvodnju, što naglašava dugoročni izazov za energetsku sigurnost koji bi mogao blok sve više izložiti globalnom tržištu ukapljenog prirodnog plina.

Upozorenje dolazi iz novog izvješća Wood Mackenzieja, Što bi domaći plin mogao učiniti za energetsku sigurnost EU?, koje modelira tri scenarija proizvodnje do 2050. Razlika između najmanje i najambicioznijeg slučaja približava se 1000 milijardi kubičnih metara (bcm) kumulativne proizvodnje – što je otprilike ekvivalentno trima godinama trenutne potražnje za plinom u EU.

Europa je već uvelike ovisna o stranim opskrbama. Prema Wood Mackenzieju, oko 85% plina koji se troši u EU uvozi se. Očekuje se da će taj udio ostati relativno stabilan do početka 2030-ih prije nego što poraste jer se nekoliko važnih izvora nalazi pod pritiskom.

Očekuje se da će norveška proizvodnja na kraju pasti s trenutne razine, dok bi rastuća domaća potražnja za energijom mogla ograničiti izvoz iz Sjeverne Afrike. Istovremeno, Europa postupno ukida ruske opskrbe naftovodima koji su nekoć činili središnji stup njezina energetskog sustava.

LNG bi sve više popunjavao nastalu prazninu. Wood Mackenzie procjenjuje da bi udio LNG-a u europskoj opskrbi plinom mogao porasti s otprilike 40% danas na 63% do 2050. Još upečatljivije je da bi Sjedinjene Države mogle osigurati 77% tih količina LNG-a, zamjenjujući jedan oblik koncentrirane vanjske ovisnosti drugim.

Tri scenarija konzultantske tvrtke ilustriraju kako bi političke odluke mogle promijeniti tu putanju.

U scenariju s niskim ulaganjima, u kojem se ne ulažu nova plinska polja, proizvodnja u EU pada s 43 milijarde kubičnih metara u 2028. na samo 2 milijarde kubičnih metara u 2050., čime se efektivno eliminira domaća opskrba.

Srednji scenarij temeljen na trenutnim politikama i ulaganjima zadržao bi proizvodnju na blizu 40 milijardi kubičnih metara godišnje do 2038. Čak bi i to zahtijevalo znatna ulaganja samo za zamjenu polja u opadanju, a domaća proizvodnja nikada ne bi zadovoljila više od 17% potražnje EU.

Samo optimistični scenarij Wood Mackenzieja značajno mijenja strateški položaj Europe. Stabilni fiskalni uvjeti, brže izdavanje dozvola, manje korporativnih ograničenja i uspješno istraživanje mogli bi povećati proizvodnju EU na 77 milijardi kubičnih metara u 2042. godini, pokrivajući čak 38% potražnje. Kumulativna proizvodnja prema ovom scenariju dosegla bi približno 1400 milijardi kubičnih metara.

Geološke prilike su uvelike koncentrirane u jugoistočnoj Europi.

Istraživanje čini oko 680 milijardi kubičnih metara dodatne proizvodnje, odvajajući niske i visoke scenarije, s otprilike 70% resursa koji tek trebaju biti otkriveni, a nalaze se u Crnom moru i istočnom Sredozemlju. Samo Grčka predstavlja oko trećinu procijenjenog istraživačkog potencijala. Energean i ExxonMobil pripremaju se za bušenje prve dubokovodne istraživačke bušotine u Grčkoj 2027. godine.

Cipar predstavlja dodatnu mogućnost. Wood Mackenzie zasebno modelira maksimalni potencijal od 340 milijardi kubičnih metara koji bi se mogli usmjeriti kroz Egipat, iako upozorava da neće sav taj plin nužno doći do europskih potrošača.

Rumunjska pruža neposredniji primjer. Očekuje se da će projekt Neptun Deep u Crnom moru, kojim upravlja OMV Petrom zajedno s Romgazom, dosegnuti proizvodnju od oko 8 milijardi kubičnih metara godišnje od kraja 2020-ih.

Ekonomija bi mogla ojačati argumente za europsku proizvodnju. Wood Mackenzie izračunava da američki LNG isporučen sjeverozapadnoj Europi ima 68% veću cijenu od plina iz Neptun Deepa i 96% veću od nove norveške opskrbe. Domaći ili plin iz obližnjih plinovoda također može izbjeći neke energetski intenzivne procese ukapljivanja i transporta povezane s LNG-om.

Ipak, to pitanje stvara neugodnu političku dilemu za Europu. Proširenje proizvodnje plina moglo bi poboljšati sigurnost opskrbe dok EU istovremeno provodi duboku dekarbonizaciju i pokušava smanjiti potrošnju fosilnih goriva.

Države članice se stoga kreću u različitim smjerovima. Zemlje Crnog mora i istočnog Mediterana traže ulaganja u istraživanje, dok su Danska, Francuska i Španjolska ograničile nove licence ili uspostavile putove prema prekidu proizvodnje ugljikovodika.

Domaći plin stoga ne može učiniti Europu energetski neovisnom, niti Wood Mackenzie to sugerira. Umjesto toga, izvješće predstavlja proizvodnju kao način smanjenja izloženosti tijekom energetske tranzicije u kojoj se očekuje da će plin ostati dio europskog sustava godinama.

Ključna varijabla je vrijeme. Istraživanje, izdavanje dozvola i razvoj na moru mogu potrajati godinama prije proizvodnje prvog kubnog metra. Odluke donesene tijekom sljedećih pet godina stoga bi mogle odrediti hoće li Europa ući u 2040-e sa značajnom domaćom plinskom industrijom – ili će se sve više oslanjati na LNG koji dolazi preko Atlantika.

Alessandro Fiorentino