Politička segregacija u Švedskoj (i Europi)?

Po svemu sudeći, švedski parlamentarni izbori 13. rujna pokazali su se takozvanim “mobilizacijskim izborima”. Pobjedu je odnijela politička strana koja je uspjela mobilizirati najveći dio svojih birača.

Nakon četiri godine desničarske vladavine, Šveđani su svjedočili pobjedi četiri lijeve stranke s jednako tijesnom razlikom (otprilike 1 posto) kao i onom s kojom su četiri desničarske stranke pobijedile 2022. godine.

Stranci je potrebno 4 posto glasova za ulazak u švedski Riksdag. Čini se da su male stranke izvan Riksdaga odigrale ulogu u ishodu izbora. Godine 2022. nekoliko tisuća glasova otišlo je malim strankama koje predstavljaju muslimanske interese – glasovi koji bi obično otišli ljevici. Na ovogodišnjim izborima te su stranke prošle slabije; većina glasova koji su prije otišli muslimanskim interesnim strankama umjesto toga otišla je Socijaldemokratima (28,0 posto glasova) i, prije svega, Lijevoj stranci (8,4 posto).

S druge strane, desničarski blok izgubio je do 60.000 glasova od tvrdokornijih nacionalističkih stranaka koje su se suprotstavljale političkom establišmentu s desnice, što je znatno veći broj nego na prethodnim izborima. Nijedna od ovih stranaka nije se približila prelasku parlamentarnog praga, ali su preusmjerile nekoliko tisuća ključnih glasova, prvenstveno od desničarskih nacionalističkih Švedskih demokrata (17,4 posto glasova).

Međutim, i drugi čimbenici mogli su prevagnuti. Izlaznost birača neznatno se povećala; dok je na parlamentarnim izborima 2022. glasalo 84,2 posto birača s pravom glasa, ovaj put je sudjelovanje blago poraslo na 84,9 posto. Otkad je rano glasovanje započelo tri tjedna prije dana izbora, švedski mediji često su izvještavali da izlaznost birača među novim građanima neeuropskog podrijetla naglo raste.

Riječ je o skupini unutar švedskog društva koja je prethodno pokazala izrazito nisku izlaznost birača. Riječ je o pojedincima koji se, unatoč tome što su postali švedski državljani, često nisu asimilirali u švedsko društvo i posljedično se ne osjećaju osobito angažirano u švedskoj politici. To su također ljudi koji obično dolaze iz zemalja sa slabim demokratskim tradicijama i jednostavno nisu navikli glasati ili možda ne shvaćaju smisao davanja pojedinačnog glasa na nacionalnim izborima.

U mnogim švedskim općinama vlasti su aktivno radile na povećanju izlaznosti birača u stambenim područjima s visokim udjelom imigrantske populacije – područjima gdje je sudjelovanje obično niže od nacionalnog prosjeka. Nadalje, čini se da su Lijeva stranka (unatoč svojoj maloj veličini) i Socijaldemokrati bili znatno aktivniji u tim područjima, mobilizirajući vlastite potencijalne birače . S obzirom na kolektivistički način razmišljanja koji karakterizira neke od tradicionalističkih kultura koje su sada prisutne u Švedskoj – a koji posebno postoji u određenim segregiranim enklavama – sasvim je moguće da je povećana mobilizacija o kojoj se široko izvještavalo u švedskim medijima pridonijela porastu ukupne izlaznosti birača.

Međutim, upečatljivo je da se čini da je izlaznost pala među ostalim skupinama u švedskom društvu. Iako je još uvijek teško dobiti precizne podatke o promjenama u raspodjeli birača između stranaka, izlazna anketa koju su proveli švedski istraživači izbora na dan izbora otežava zaključak da je izlaznost pala među desničarskim biračima.

Moguće je da je izvanredan pad desničarskih nacionalističkih Švedskih demokrata na izborima – s 20,5 posto na 17,2 posto – uzrokovan ne samo prelaskom birača u druge stranke, već i potpunom apstinencijom nekoliko njih od glasanja. To bi, pak, moglo proizaći iz percepcije da su Švedski demokrati sada manje buntovni i manje “izvan sustava”, već se umjesto toga pojavljuju kao etablirana stranka koja se malo razlikuje od ostalih glavnih stranaka.

Odmah nakon izbora započela je rasprava o razlozima pada Švedskih demokrata. Stranački aktivisti i simpatizeri koji žele da stranka zadrži čvrst stav o migracijama tvrde da je odluka stranke da neznatno promijeni svoju retoriku u vezi s imigracijom i švedskim identitetom uzrokovala apstinenciju nekih birača. Suprotno tome, drugi tvrde da je upravo kontinuirana oštra retorika – posebno od strane određenih istaknutih osoba koje zagovaraju čvrst stav protiv rastuće prisutnosti islama u Švedskoj – otuđila nekoliko birača. U svakom slučaju, ono što je značajno jest da su Švedski demokrati bili jedina stranka s desnice koja je izgubila na izborima; ostale tri desničarske stranke – tradicionalnije desno-liberalne stranke – ostvarile su dobitke. Dakle, gubitak desničarskog bloka od lijevog bloka bio je posljedica značajnog pada Švedskih demokrata.

Važno zapažanje koje se može izvući iz svega ovoga jest da švedska politika, čini se, prolazi kroz isti proces koji se vidi u švedskim stambenim područjima i školama: postupna segregacija između imigranata i domaćih Šveđana.

Tijekom proteklih 35 godina, registrirano stanovništvo Švedske poraslo je za dva milijuna ljudi, s 8,5 milijuna u 1990. na 10,5 milijuna do prijelaza iz 2025. u 2026. godinu. Cijeli ovaj porast pripisuje se opsežnoj imigraciji koju je Švedska doživjela. Posljedično, znatno se povećao i broj birača s pravom glasa; između izbora 1991. i 2026. godine, biračko tijelo poraslo je za 1.632.000 osoba. To predstavlja povećanje od otprilike 25 posto u usporedbi s brojkama iz 1991. godine.

Mnogi od ovih novih birača su imigranti neeuropskog podrijetla. I postoji dobar razlog vjerovati da mnogi od njih glasaju za Lijevu stranku ili Socijaldemokrate. Daleko od toga da svi to čine. I daleko od toga da svi uopće glasaju. Međutim, dobro je poznato da dvije socijalističke stranke dobivaju ogromnu većinu glasova u predgrađima s gustim imigrantskim stanovništvom.

Istodobno, udio ukupnih glasova koje su te stranke osvojile na švedskim parlamentarnim izborima nije se povećao; naprotiv, smanjio se. Na izborima 1994. godine, dvije su stranke zajedno osigurale 49,7 posto glasova, što im je dalo većinu mjesta u Riksdagu. Na izborima 2026. godine uspjele su osvojiti ukupno 36,6 posto. To predstavlja značajan pad tijekom vremena.

Što ovo znači?

To vjerojatno ukazuje na to da politički krajolik oblikuje proces segregacije sličan onima poznatim s tržišta nekretnina, tržišta rada i obrazovnog sustava. Općepoznata je činjenica da kada stambeno područje sve više karakteriziraju etničke i kulturne manjine, većinsko stanovništvo se obično iseljava – trend koji potom ubrzava priljev pojedinaca iz različitih manjinskih skupina (ili iz određene manjinske skupine).

U političkoj sferi, očito je da Lijevu stranku i Socijaldemokrate sve više definira – na različite načine – nova populacija koja je rezultat imigracije. To se odnosi na predstavnike i birače stranaka, kao i na pitanja koja zastupaju. Za Lijevu stranku, ovaj je proces intenziviran činjenicom da je bila najglasnija švedska stranka u prosvjedu protiv izraelskih vojnih akcija na Bliskom istoku. Posljedično, pojedinci s Bliskog istoka koji snažno osjećaju ovo pitanje bili su još skloniji gravitirati prema Lijevoj stranci.

Dovoljno je pogledati lijevu stranu švedske politike da bi se vidjelo kako se segregacija odvija. Lijevu stranku i Socijaldemokrate sve više karakteriziraju zastupnici i birači imigrantskog podrijetla. Druge dvije stranke na ljevici – Zelena stranka i liberalna, ali progresivna Stranka centra – čini se da ih sve više definiraju izvorni švedski zastupnici i birači. Kao da su podijelili stanovništvo među sobom.

Ipak, glavna segregacija događa se između lijevog i desnog bloka. Desne stranke sve se više zalažu za švedsko društvo, koje karakteriziraju izvorni švedski predstavnici i glasači – ili ljudi s korijenima u drugim zemljama koji su se asimilirali u švedsko društvo.

Čimbenik koji doprinosi ovom očiglednom porastu političke segregacije je nova, kritičnija politika prema imigraciji koju su provodile desničarske stranke između 2022. i 2026. Imigracija je značajno smanjena. Proces stjecanja švedskog državljanstva sada traje dulje i podrazumijeva strože uvjete. Švedsko društvo zauzelo je čvršći stav protiv muslimanske “kulture časti” – na primjer, zabranom brakova među rođacima i testova nevinosti. Nadalje, desničarski političari sada često naglašavaju da je švedsko društvo izgrađeno na švedskim vrijednostima.

Mnogi imigranti jednostavno su počeli percipirati švedsku desnicu kao zagovornika interesa domaćih Šveđana, dok se ljevica – nasuprot tome – zalaže za interese imigranata.

Ovo je, naravno, generalizacija koja zahtijeva nijansiranje; treba napomenuti da mnogi imigranti glasaju za desničarske stranke.

Ipak, pojavio se jasan trend: politički krajolik više nije strukturiran isključivo oko klasičnog sukoba između socijalista i liberala, ili čak novije podjele između progresivaca i konzervativaca. Svjedočimo novom sukobu interesa u švedskom društvu – i vjerojatno u mnogim drugim zemljama EU – između novopridošlih građana i domaćeg stanovništva. Jednostavno rečeno, svjedočili smo pojavi političke segregacije.

Važna lekcija je vjerojatno da, dugoročno gledano, politička ljevica nema koristi od prevelikog povezivanja s velikim imigrantskim skupinama ili zalaganja za povećanje imigracije u nadi da će pridobiti nove birače. Rezultat je da se mnogi dugogodišnji birači gube – i gube se kako se pomiču prema desnoj strani političkog spektra.