Subscribe
U prvom tjednu rujna, Sud Europske unije (CJEU) donio je prekretničku presudu koja ima izravan utjecaj na Rumunjsku i druge države članice EU-a. Europski sud presudio je da se europski uhidbeni nalog (EAW) ne može ignorirati ili pretvoriti u puku formalnost te da države u kojima bjegunci pronalaze utočište više ne mogu preuzeti izvršenje kazne bez izričitog pristanka zemlje koja je izdala kaznu zatvora. Drugim riječima, Španjolska, Italija, Grčka ili Francuska više neće moći nuditi “sklonište i sigurnost” rumunjskim osuđenicima pod izlikom njihove socijalne reintegracije ili razlika u zatvorskim uvjetima.
Ova odluka Suda Europske unije dolazi u teškom trenutku za Rumunjsku, gdje je fenomen osuđenih bjegunaca porastao u posljednjem desetljeću. Poznate osobe iz politike, pravosuđa i poslovnog svijeta odlučile su napustiti zemlju neposredno prije ili odmah nakon pravomoćne presude, računajući na nevoljkost nekih europskih sudova da ih vrate u Rumunjsku na odsluženje kazni. Najpoznatiji slučajevi su oni Sorina Oprescua (bivšeg gradonačelnika rumunjskog glavnog grada koji je pobjegao u Grčku), Aline Bice (bivše glavne tužiteljice DIICOT-a, bjegunke u Kostariki, a kasnije u Italiji), Ionela Arsenea (bivšeg predsjednika Županijskog vijeća Neamț, osuđenog za trgovinu utjecajem, koji je pobjegao u Italiju) i Dragoșa Săvulescua (poslovnog čovjeka, također izbjeglice u Italiji) koji su mjesecima na naslovnicama rumunjskog tiska, potičući dojam da Rumunjska ne može vratiti svoje kriminalce kući na odsluženje zatvorskih kazni.
Gdje je započeo spor: slučaj rumunjskog kriminalca uhvaćenog u Italiji?
Presuda Suda pravde EU-a, donesena 4. rujna 2025., temelji se na slučaju koji je dobio malo medijske pozornosti. Rumunjski državljanin, koji je u studenom 2020. osuđen na više od četiri godine zatvora zbog prijevare, pobjegao je u Italiju. Za počiniteljem je izdan europski nalog za uhićenje, a krajem iste godine uhvaćen je i uhićen na talijanskom teritoriju. Nažalost za rumunjski pravosudni sustav, talijanski sudovi odbili su ga izručiti, tvrdeći da legalno boravi u Italiji i da bi za njega bilo bolje da tamo odsluži kaznu, u kućnom pritvoru. U praksi je talijanski pravosudni sustav odlučio priznati kaznu izrečenu u Rumunjskoj, ali ju je prilagodio vlastitim standardima: smanjio je razdoblje pritvora kompenzirajući dane već provedene u pritvoru i naredio da se ostatak kazne odsluži u puno blažim uvjetima (kućni pritvor). Rumunjske pravosudne vlasti prosvjedovale su, smatrajući da je europski nalog za uhićenje ostao na snazi i da počinitelja treba vratiti u zemlju radi odsluženja kazne. Sukob u pravnom tumačenju između Rumunjske i Italije stigao je pred Sud EU-a putem upućivanja od strane Apelacijskog suda u Bukureštu.
Što je Sud Europske unije rekao kao odgovor na upućivanje Rumunjske? Odgovor koji je dao Luksemburg je nedvosmislen: država članica može preuzeti izvršenje kazne samo ako ima izričitu suglasnost države koja je izdala nalog za uhićenje. Svako drugo rješenje potkopalo bi temeljna načela europske pravosudne suradnje. Između ostalog, Sud Europske unije naglasio je da europski nalog za uhićenje nije puki birokratski instrument, već sudski postupak osmišljen kako bi se osigurala brza predaja osoba koje su osuđene ili su pod kaznenom istragom. Ovaj postupak temelji se na međusobnom povjerenju i priznavanju između država članica, a odbijanje izvršenja takvog naloga je iznimka koja mora biti strogo opravdana.
Konkretno, europski suci su presudili da: vlasti države u kojoj se nalazi bjegunac moraju predati osuđenu osobu, osim u situacijama koje su jasno regulirane europskim pravom; ako se kazna treba izvršiti u državi utočišta, to je moguće samo uz izričitu suglasnost zemlje koja je donijela osuđujuću presudu; bez dostavljanja osude i odgovarajuće potvrde, izvršenje u drugoj državi je nezakonito; načelo socijalne reintegracije, na koje se često pozivaju strani sudovi, ne može prevladati nad obvezom poštivanja europskog uhidbenog naloga. Dakle, odluka od 4. rujna ima retroaktivni učinak i izravno utječe na slučajeve u kojima su zemlje poput Grčke i Italije do sada odbijale vratiti poznate bjegunce.
“Zakon o bjeguncima” i napori Rumunjske u borbi protiv tog fenomena. Ovo nije mali problem za rumunjsku državu. Prema predstavnicima rumunjske policije, trenutno preko 4000 ljudi izbjegava zatvorske kazne. Od visokih korumpiranih dužnosnika do gangstera i kontroverznih poslovnih ljudi, mnogi su pronašli prikladno utočište u europskim zemljama s blažim zakonodavstvom.
Kako bi se ograničio ovaj fenomen, u ožujku 2023. stupio je na snagu takozvani “Zakon o bjeguncima”, koji predviđa dodatne kazne do tri godine za kriminalce koji odbijaju javiti se u zatvor nakon osude. Iako je zakon osporavan na rumunjskom Ustavnom sudu zbog kršenja temeljnih prava, CCR je odbacio tužbu i proglasio zakon u skladu s rumunjskim Ustavom. Nadalje, u svibnju 2024. Parlament je odobrio još jedan zakonodavni propis: bjegunci vraćeni na trošak rumunjske države dužni su snositi troškove postupka izručenja. Troškovi postupka izručenja nipošto nisu zanemarivi. Prema Ministarstvu pravosuđa, vraćanje osuđene osobe iz inozemstva može koštati od nekoliko tisuća do 25.000 eura. Statistički gledano, samo u 2023. Rumunjska je potrošila gotovo dva milijuna eura na repatrijaciju bjegunaca.
Poznati primjeri rumunjskih bjegunaca i kontroverzne odluke europskih sudova. Brojni su poznati slučajevi osuđenih bjegunaca, a izazvali su frustraciju javnosti. Bivši gradonačelnik Bukurešta, Sorin Oprescu, pobjegao je u Grčku, gdje su ga grčki sudovi 2022. odbili izručiti zbog neprimjerenih uvjeta pritvora u Rumunjskoj. Alina Bica, bivša šefica DIICOT-a, pobjegla je iz zatvora nakon što su talijanske vlasti odbile vratiti je u Rumunjsku, navodeći rizike povezane s temeljnim pravima. Ionel Arsene, bivši predsjednik Županijskog vijeća Neamț, 2025. godine imao je koristi od zaštite talijanskih sudova, koji su definitivno odbili njegovo izručenje. Dragoș Săvulescu, poduzetnik osuđen u slučaju restitucije, odslužio je “prilagođenu” kaznu u Italiji, a potom je pritvoren i pušten u Grčkoj. “Paul od Rumunjske” (Paul Philippe) imao je koristi od povoljnih odluka u Francuskoj i Malti, a obje države odbile su ga izručiti u slučaju “Farma Băneasa”. Takve su odluke zategnule diplomatske odnose Rumunjske s drugim europskim prijestolnicama i dovele u pitanje učinkovitost europskog mehanizma pravosudne suradnje.
Utjecaj presude Suda EU-a na Rumunjsku
Odluku Europskog suda pravde vlasti u Bukureštu smatraju velikom pobjedom. Ministarstvo vanjskih poslova pozdravilo je presudu Suda pravde EU-a, naglasivši da ona potvrđuje stav Rumunjske u Luksemburgu i otvara put jedinstvenoj primjeni naloga za uhićenje diljem Europske unije.
Prema riječima ministrice Oane Țoiu, ovo je „dobra vijest za Rumunjsku, ali loša vijest za poznate kriminalce koji su mislili da mogu pronaći ugodno utočište u drugim državama članicama“. Ministrica vanjskih poslova također je izjavila da presuda okončava praksu u kojoj su strani sudovi pretvarali zatvorske kazne koje su izrekli rumunjski sudovi u kućni pritvor ili prikrivene suspenzije. Dugoročno će se Rumunjska moći pozivati na ovu sudsku praksu u svim tekućim postupcima izručenja. Štoviše, odluka bi mogla dovesti do promjene stava u zemljama poput Italije, Španjolske i Grčke, gdje su odbijanja izručenja bila česta.
Osim rumunjskog slučaja, presuda Suda EU-a postavlja presedan za sve države članice EU-a i pruža model za pojačanu pravosudnu suradnju na europskoj razini. Ponovno potvrđuje osnovna načela zajedničkog područja pravde: međusobno povjerenje, poštivanje vladavine prava i obvezu izvršavanja europskih uhidbenih naloga. U vrijeme kada neke države dovode u pitanje funkcioniranje zajedničkih mehanizama, odluka šalje snažan signal: europsko pravosuđe ne može se fragmentirati prema kriterijima političke svrsishodnosti ili simpatije za određenog optuženika. Nadalje, Sud EU-a je pokazao da, iako svaka država ima vlastite kaznene politike i standarde za socijalnu reintegraciju, oni se ne mogu koristiti za zaobilaženje zajedničkih pravila. Samo poštivanje postupaka i dobivanje suglasnosti države izdavanja omogućuju izvršenje kazne u drugoj državi članici.
Svjedočimo li kraju “sudskog turizma” za bjegunce?
Na temelju režima alternativa pritvoru i sudske prakse, Italija, Francuska i Grčka smatraju se “najpopustljivijim” zemljama EU-a. Riječ “popustljiv” može se smatrati relativnim pojmom jer neke zemlje često primjenjuju alternative za kratke kazne, dok su druge nevoljne, ali mogu odbiti izručenje na temelju temeljnih prava. U Italiji su, na primjer, nedavno provedene reforme i široki planovi za korištenje alternativnih mjera za ublažavanje prenapučenosti zatvora. Dobro dokumentirana praksa zamjene ili prilagodbe kazni alternativnim mjerama: kućni pritvor, polusloboda, uvjetna kazna, mogućnost pretvaranja relativno kratkih kazni putem skupa pravosudnih mehanizama. Francuski pravosudni sustav ima značajan postotak ljudi pod nadzorom/uvjetnom kaznom. Zato Francuska koristi razne alternativne mjere i razvila je probacijske službe, koje stvaraju mogućnosti za “lakše” izvršenje u određenim situacijama. Prema statističkim podacima, Grčka ima vrlo nisku razinu osoba na uvjetnoj slobodi u usporedbi s drugim zemljama EU-a. To ukazuje na manji broj alternativnih mjera. Međutim, praktična poteškoća proizlazi iz činjenice da se grčki sudovi često pozivaju na temeljna prava i uvjete pritvora u državi izdavanja kako bi odbili predaju, što rezultira učinkovitom zaštitom bjegunaca. Drugim riječima, Grčka nije „popustljiva“ u svom zakonu o alternativama izvršenju kazni, ali može biti „zaštitnička“ prema osobama iz drugih zemalja.
Poznato je da sudovi u nekim državama ispituju ne samo postojanje europskog uhidbenog naloga, već i uvjete pritvora te rizike od kršenja temeljnih prava ako bi se osoba predala tijelima koja su izdala nalog za uhićenje. Ako se prijave problemi poput prenapučenosti zatvora ili loših uvjeta, država u koju je osuđena osoba pobjegla može odbiti ili odgoditi predaju. U nekim zemljama, poput Italije i, donekle, Španjolske, sudovi mogu priznati stranu presudu i odlučiti da će se kazna ovdje izvršavati u blažem obliku, poput kućnog zatvora ili rada za opće dobro.
Zato je, kao što je već spomenuto, presuda Suda pravde EU početkom ovog mjeseca prekretnica u borbi Rumunjske protiv bjegunaca. Do sada su utjecajni političari i kontroverzni poslovni ljudi uspijevali pobjeći iz rumunjskih zatvora sklanjajući se u blaže zemlje, ali od sada će to biti puno teže. Europski sudovi više ne mogu prilagođavati ili čak mijenjati kazne po volji, niti mogu jednostrano odlučiti da se kazna treba služiti “pod blažim uvjetima” na njihovom teritoriju. Rumunjska, kao država izdavanja, imat će posljednju riječ o tome kako će osuđena osoba služiti kaznu. Ostaje za vidjeti koliko će brzo ova odluka stupiti na snagu u već kontroverznim slučajevima i koliko će države EU koje su u prošlosti odbijale izručenja biti spremne pridržavati se novih pravila. Ono što je sigurno jest da je za one koji su sanjali o “udobnom uhićenju” u inozemstvu odluka u Luksemburgu izuzetno loša vijest.