Subscribe
Nedavno potpisani trgovinski sporazum između Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država, koji uključuje carinsku stopu od 15% na europsku robu izvezenu u Sjedinjene Američke Države, kao i složeni paket europskih ulaganja i obveza opskrbe energijom američkog gospodarstva, predstavlja značajan korak naprijed u transatlantskim odnosima. Sporazum, između ostalog, predviđa da EU kupi približno 750 milijardi dolara američkih energetskih proizvoda – posebno ukapljenog prirodnog plina (LNG) i nuklearnih goriva – kao i ulaganja u strateške sektore u Sjedinjenim Američkim Državama, uključujući obrambenu industriju. Iako je sporazum, posebno od strane Sjedinjenih Američkih Država, proglašen povijesnim diplomatskim uspjehom, detaljnija analiza sugerira da on predstavlja, prije svega, jasnu manifestaciju trenutnih asimetrija moći između Bruxellesa i Washingtona. Pregovaračka ravnoteža činila se uvelike pretežito u korist američke strane, dok su se europski ustupci – i ekonomski i simbolični – činili značajnijima i manje kompenzirani uzajamnim koristima. Ova pregovaračka konfiguracija postavlja ključna pitanja o sposobnosti Europske unije da djeluje kao autonomni strateški igrač unutar suvremenog međunarodnog sustava. U tom kontekstu, sadržaj i implikacije sporazuma između SAD-a i EU-a moraju se kritički analizirati, ispitujući ne samo njegov neposredni ekonomski utjecaj već i njegove srednjoročne i dugoročne geopolitičke posljedice. Posebno je lako istaknuti strukturne slabosti koje ograničavaju vanjsko djelovanje Europske unije istraživanjem unutarnje dinamike koja sprječava jedinstven i koherentan globalni stav. Cilj je identificirati strateške smjernice putem kojih Unija može ili mora rekonfigurirati svoju ulogu u međunarodnom kontekstu, promičući veću političku, energetsku i vojnu autonomiju od velikih sila.
CARINE I DIPLOMACIJA IZMEĐU EUROPE I SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA
Trgovinski sporazum potpisan u Škotskoj između predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen i američkog predsjednika Donalda Trumpa službeno je utvrdio carinsku stopu za europske proizvode koji ulaze na američko tržište na 15%. Iako je potpisivanje sporazuma spriječilo eskalaciju trgovine između dviju strana Atlantika, sadržaj sporazuma izazvao je ozbiljnu zabrinutost u Europi. Odluka o prihvaćanju nerecipročnih carina, zajedno s europskom predanošću američkoj energiji i ulaganjima u američko gospodarstvo, jasno pokazuje trenutnu asimetriju u transatlantskim odnosima. Sporazum je istaknuo nedostatak stvarne ravnoteže u pregovorima u ovom trenutku, činjenicu koja neizbježno postavlja šira pitanja o budućnosti Europske unije kao globalnog igrača.
POSTANAK SPORAZUMA: AMERIČKI PRITISAK I EUROPSKE MARGINE
Pregovarački stil predsjednika Trumpa bio je u skladu s njegovom transakcijskom vizijom vanjske politike: tretiranje partnera kao konkurencije od kojih se mogu izvući ustupci. Tijekom konferencije za novinare prije samita, Trump je naglasio da Sjedinjene Države desetljećima održavaju jednostran odnos s Europom. Europski trgovinski višak i povlašteni pristup američkom tržištu opisani su kao nepravedni, čime se opravdava uvođenje novih carina. Washington je vršio pritisak na Bruxelles prvenstveno kroz specifične zahtjeve o pitanjima poput obrane, energetike i veće otvorenosti europskog tržišta američkim proizvodima. Pregovori koje je vodila von der Leyen zasigurno nisu bili laki, posebno s obzirom na vrlo fragmentiran unutarnji kontekst Unije i misiju posredovanja između interesa 27 država članica. Njemačka, sa svojom težinom u automobilskom sektoru, imala je sve poticaje za postizanje sporazuma koji bi sadržavao carine na automobile, sada postavljene na 15% u odnosu na prethodnih 25%. Međutim, ova sektorska prednost ne nadoknađuje ukupnu neravnotežu sporazuma. EU je popustila na mnogim frontama, od energetske sigurnosti (zamjenom ruskog plina američkim LNG-om) do ulaganja u američku infrastrukturu, žrtvujući dio svoje strateške autonomije.
ASIMETRIČNI PAKT: EUROPA U POLOŽAJU PODREĐENOSTI
Sporazum sa Sjedinjenim Američkim Državama ima značajne ekonomske implikacije za Europsku uniju. Posebno, uvoz američke energije, koji karakteriziraju viši troškovi od drugih alternativnih izvora – poput plina iz Alžira ili Bliskog istoka – dovodi do strukturnog povećanja troškova energije, s posljedičnim negativnim posljedicama na konkurentnost europskih poduzeća i kupovnu moć europskih potrošača. Istodobno, obveza kupnje američkog oružja, u kombinaciji s obvezom ulaganja 600 milijardi dolara u Sjedinjene Američke Države, značajno smanjuje financijska sredstva dostupna za modernizaciju europske industrijske strukture i ostvarivanje ciljeva ekološke tranzicije. Na geopolitičkoj razini, sporazum uspostavlja rastuću ovisnost Europe o Sjedinjenim Američkim Državama, ne samo u energetskim i vojnim pitanjima, već i u tehnološkoj regulaciji i digitalnoj trgovini. Isključenje farmaceutske industrije iz režima nulte carine i neuspjeh u definiranju zajedničkog regulatornog okvira za američke velike tehnološke tvrtke (kao što su Google, Meta ili Amazon) stavljaju EU u ranjiv položaj i na tom frontu. Sve se to događa u vrijeme kada je tehnološka konkurencija postala jedno od glavnih bojišta između globalnih sila.
PREMA NOVOJ EUROPSKOJ ARHITEKTURI
Škotski sporazum također predstavlja granicu trenutne europske institucionalne strukture. Komisija, unatoč tome što je vodi autoritativna osoba poput von der Leyen, pod utjecajem je država članica i logike međuvladinog kompromisa. Uporno pravo veta koje pojedine države koriste u ekonomskoj, fiskalnoj i vanjskopolitičkoj sferi sprječava EU da govori jednim glasom. Kako bi se ravnopravno nosila sa silama poput Sjedinjenih Država, Kine ili Rusije, potrebno je kohezivnije i centraliziranije upravljanje. Europa se mora opremiti istinski zajedničkom industrijskom politikom, sposobnom smanjiti ovisnost o vanjskim dobavljačima u ključnim sektorima kao što su energija, poluvodiči, rijetki metali i obrana. Također je potrebno ojačati europsku vojnu industriju, koja pati od fragmentacije i nedovoljnog korištenja resursa. Stvaranje strateške autonomije zahtijeva integraciju tehnoloških, financijskih i vojnih sposobnosti te stvaranje adekvatno financiranog Europskog obrambenog fonda.
EUROPA I SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE: IZMEĐU SAVEZNIŠTVA I KONKURENCIJE
Sporazum potpisan s Trumpom stoga dovodi u pitanje paradigmu zapadne solidarnosti koja je desetljećima vodila transatlantske odnose. NATO i poslijeratna ekonomska suradnja temeljili su se na zajedničkim demokratskim vrijednostima i međusobnoj podršci. Danas se, međutim, Washington sve više ponaša kao suvereni akter, zainteresiran za maksimiziranje svojih strateških prinosa čak i na štetu svojih saveznika. Suočena s ovom evolucijom, Europa se više ne može oslanjati na američku dobrohotnost, već mora razviti vlastiti program. Odnos sa Sjedinjenim Državama ne može i ne smije biti obilježen sukobom; on zahtijeva uravnoteženu redefiniciju. Partnerstvo ravnopravnih, temeljeno na jasnim pravilima, međusobnom poštovanju i zajedničkim koristima, još je uvijek moguće. Ali da bi se to dogodilo, Europa mora napustiti svoj pasivni način razmišljanja i ponovno preuzeti neovisnu ulogu u glavnim globalnim izazovima: energetskoj tranziciji, digitalnom upravljanju, zajedničkoj obrani i vanjskoj politici.
BUDUĆNOST EUROPE U MULTIPOLARNOM SVIJETU
Međunarodni sustav prolazi kroz tranziciju prema multipolarnom poretku, u kojem jednostranu nadmoć Sjedinjenih Država dovode u pitanje sile u usponu poput Kine, Indije, pa čak i regionalni igrači poput Turske i Brazila. U tom kontekstu, Europska unija mora odlučiti hoće li biti vodeći igrač ili jednostavno prostor utjecaja. Globalni izazovi – od klimatskih promjena do migracijskih tokova, od tehnološkog ratovanja do regionalnih sukoba – zahtijevaju Europu sposobnu donositi odluke i djelovati koherentno. EU se mora opremiti zajedničkom globalnom strategijom, prevladavajući nacionalne podjele. Europska diplomacija, koherentna vanjska politika, autonomna obrana i jedinstveno predstavljanje u međunarodnim forumima (kao što je Vijeće sigurnosti UN-a) ključni su koraci prema konsolidaciji Europe kao punopravnog geopolitičkog igrača.
IZAZOV STRATEŠKE AUTONOMIJE
Trgovinski sporazum između Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država više je od ekonomskog dogovora: on je simbol promjenjivog odnosa i signal hitnosti. Europa se mora osloboditi podređenog položaja jačanjem svojih ekonomskih, strateških i institucionalnih sposobnosti. Vrijeme tehničke integracije je prošlo: potreban je politički skok kako bi se EU transformirala u istinsku silu, sposobnu utjecati na svijet, a ne biti mu podložna. U pitanju nije samo ekonomska konkurentnost, već i sam demokratski suverenitet europskih naroda.