Subscribe
Dok Italija maršira prema 2050. godini s jednom od najstarijih populacija na svijetu, samo dugoročni, konzervativni pristup utemeljen na vrijednostima može preokrenuti demografski kolaps.
Italija ide prema dramatičnoj demografskoj transformaciji. Prema najnovijem izvješću ISTAT-a, „Italija 2050.: Izazovi i perspektive društva u tranziciji“, nacija je na putu da postane jedno od najstarijih društava na planetu. Starenje, pad broja stanovnika i smanjenje obiteljskih jedinica ne samo da mijenjaju društveno tkivo, već i ugrožavaju održivost gospodarstva i sustava socijalne skrbi. U tom kontekstu, konzervativna vizija – usmjerena na obitelj, odgovornost i nacionalni identitet – pojavljuje se kao najodrživiji put za osiguranje budućnosti zemlje.
Brojevi: Nacija koja se smanjuje
Predviđa se da će se broj stanovnika Italije, koji trenutno broji oko 59 milijuna, do 2050. godine smanjiti na 54,7 milijuna. Ovo nije iznenadna kriza, već rezultat dugotrajnih trendova: pada stope nataliteta, duljeg životnog vijeka i promjenjive obiteljske dinamike. Prosječna dob dosegla je 46,6 godina, što Italiju svrstava među najstarije nacije svijeta. Osobe starije od 65 godina već čine 24,3% stanovništva, dok one mlađe od 14 godina čine samo 12,2%. Do 2050. godine više od trećine Talijana bit će starije od 65 godina, a gotovo 10% bit će starije od 85 godina – ljudi kojima je obično potrebna najveća medicinska i socijalna skrb.
Jug u krizi
Ova demografska zima neće podjednako pogoditi sve regije. Očekuje se da će jug podnijeti najveći teret pada. Dok bi sjever mogao ostati relativno stabilan do 2030. zbog unutarnjih i vanjskih migracija, jug bi mogao izgubiti 3,4 milijuna stanovnika do 2050., a projekcije ukazuju na gotovo 8 milijuna manje ljudi do 2080. Ovi gubici pogoršali bi ekonomske i socijalne razlike među regijama, slabeći nacionalnu koheziju i ekonomsku otpornost.
Promjene u obiteljima, smanjenje radne snage
Tradicionalna talijanska obiteljska struktura se raspada. Do 2050. godine samo će jedna od pet obitelji sastojati od para s djecom, u odnosu na sadašnje tri od deset. Kućanstva s jednom osobom porast će na preko 41%. Posebno zabrinjava rast broja starijih osoba koje žive same – koji će se povećati s 4,6 milijuna na 6,5 milijuna. U međuvremenu, predviđa se da će se broj stanovnika radne dobi (15-64) smanjiti za 7,7 milijuna, s 37,4 milijuna u 2025. na 29 milijuna u 2050. Ovo smanjenje ugrožava produktivnost, održivost mirovina i sposobnost uzdržavanja ovisnog starijeg stanovništva.
Zašto imigracija sama po sebi neće spasiti Italiju
Iako se očekuje da će neto migracija ostati pozitivna – s oko 200 000 novih dolazaka godišnje do 2040., a nakon toga će se stabilizirati na 165 000 – to neće biti dovoljno da se suprotstavi prirodnom padu. Između 2024. i 2080. očekuje se da će Italija zabilježiti 20,5 milijuna rođenih u odnosu na 43,7 milijuna umrlih. Čak ni najoptimističniji scenariji ne predviđaju preokret pada stanovništva bez strukturnih kulturnih i političkih promjena.
Konzervativni odgovor: Stabilnost kroz vrijednosti
Suočeni s ovim projekcijama, argumenti za konzervativan odgovor postaju jasni. Dok se liberalne politike često usredotočuju na kratkoročna rješenja poput povećanja imigracije ili širenja socijalne pomoći, one ne uspijevaju riješiti temeljne uzroke: pad nataliteta, atomizirane obitelji i slabljenje međugeneracijskih veza. Konzervativni pristup potiče snažne obitelji, dugoročno planiranje i intrinzičnu vrijednost nacionalnog i kulturnog kontinuiteta.
Politike koje podržavaju majčinstvo, brak i višegeneracijska kućanstva trebale bi biti u središtu pozornosti. Porezne olakšice za obitelji s djecom, subvencije za vlasništvo nad domom, podrška roditeljima koji ostaju kod kuće ili radnicima s nepunim radnim vremenom i ulaganja u lokalne zajednice nisu zastarjele ideje – oni su ključni alati za nacionalnu obnovu. Štoviše, kulturni preporod koji slavi obiteljski život i građansku odgovornost jednako je važan kao i financijska podrška.
Ulaganje u budućnost
Italija mora preoblikovati svoje nacionalne prioritete. Ulaganja bi se trebala usredotočiti ne samo na inovacije i zelenu energiju, već i na demografsku obnovu. Škole, vrtići, programi roditeljskog dopusta i urbani dizajn prilagođen obiteljima moraju postati stupovi buduće strategije zemlje. Istodobno, starenje se mora promatrati ne samo kao izazov već i kao prilika – uključivanjem starijih generacija u obrazovanje, mentorstvo i život zajednice.
Talijanska demografska zima nije neizbježnost – to je poziv na djelovanje. Bez kulturnog i političkog pomaka, zemlja riskira da postane stagnirajuće, fragmentirano društvo. Ali s konzervativnom vizijom ukorijenjenom u odgovornosti, baštini i obitelji, Italija može preokrenuti svoj pad i oblikovati otpornu budućnost. Izbor ne leži samo u politici već i u nacionalnom identitetu: hoće li Italija nastaviti blijedjeti ili će obnoviti svoju predanost životu, rastu i kontinuitetu?
Alessandro Fiorentino