Subscribe
Nedavni trgovinski sporazum između Sjedinjenih Država i Europske unije, kojim su carine smanjene na 15% za niz strateških sektora, pozdravile su institucije EU-a i nacionalne vlade, koje su sporazum pozdravile kao diplomatsku pobjedu sposobnu spriječiti trgovinski rat s potencijalno razornim posljedicama. Međutim, iako odluka označava prekretnicu u transatlantskim odnosima, ona još uvijek ne predstavlja konačno rješenje strukturnih problema koji karakteriziraju ekonomske odnose između dviju strana Atlantika. Sporazum, postignut u srpnju između predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen i američkog predsjednika Donalda Trumpa, a formaliziran u kolovozu, predstavlja više primirje nego trajni mir. Nudi europskim poduzećima predvidljiviji okvir, ali ostavlja neriješena ključna pitanja, poput čelika, aluminija i, prije svega, poljoprivredno-prehrambenog sektora, koji je od temeljne važnosti za zemlje poput Italije i Francuske.
SADRŽAJ UGOVORA
Zajednička deklaracija EU-a i SAD-a utvrđuje značajno smanjenje carinskih tarifa, postavljajući maksimalnu stopu od 15% za veliku većinu europskog izvoza u Sjedinjene Američke Države. Sektori korisnici uključuju automobile, farmaceutske proizvode, poluvodiče i drvo, koji predstavljaju značajan dio bilateralne trgovine. Mjera, retroaktivna od 1. kolovoza 2025., također propisuje da roba koja je već predmet tarifa najpovlaštenije nacije (MFN) koje prelaze 15% neće biti predmet daljnjih povećanja. Ovaj mehanizam osigurava, barem na papiru, veću stabilnost za izvozne tvrtke, posebno njemačku automobilsku i farmaceutsku industriju, koje imaju snažnu prisutnost u nekoliko država članica. Drugi važan aspekt je predanost radu u budućnosti na proširenju preferencijalnog režima na druge sektore, cilj koji ostaje ključan za Uniju. Međutim, sektori poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, vina i alkohola ostaju izvan sporazuma, unatoč pritisku nekih vlada.
PROBLEMATIČNA ISKLJUČENJA: ČELIK, ALUMINIJ I POLJOPRIVREDNI PROIZVODI
Izuzeća predstavljaju najvažniji element sporazuma. Sektori čelika i aluminija, koji su i dalje podložni 50%-tnim carinama, i dalje su izvor napetosti između Bruxellesa i Washingtona. Pitanje globalnog prekapaciteta, posebno kineskog prekapaciteta, opterećuje mogućnost šireg sporazuma: Sjedinjene Države inzistiraju na pojačanoj zaštiti svojih strateških sektora, dok se EU boji negativnog utjecaja na konkurentnost svojih tvrtki. Jednako je značajan neuspjeh u uključivanju poljoprivredno-prehrambenog i vinskog sektora. Za zemlje poput Italije, gdje je izvoz vina jedna od glavnih gospodarskih i kulturnih vrijednosti, nedostatak carinskih izuzeća jasno je ograničenje. Trgovinska udruženja izrazila su zabrinutost zbog sporazuma koji, iako izbjegava nove carine, ne otvara stvarne mogućnosti rasta na već vrlo konkurentnim tržištima.
TALIJANSKA PERSPEKTIVA
Talijanska vlada nazvala je sporazum “ne idealnim, ali korisnim”, naglasivši da je njegova glavna prednost izbjegavanje trgovinskog rata. Italiji, koja uvelike ovisi o izvozu u sektorima poput mode, poljoprivredno-prehrambenog sektora i strojarstva, potreban je jasan i stabilan regulatorni okvir za planiranje svoje gospodarske strategije. U tom smislu, sporazum nudi predvidljivost, ali i dalje ne zadovoljava potrebe domaćih proizvođača, koji traže slobodniji pristup američkom tržištu.
ILUZIJA STABILNOSTI: KRHKO PRIMIRJE
Iz akademske perspektive, sporazum se može protumačiti kao tipičan primjer “carinskog primirja”. Sjedinjene Države, povijesno orijentirane na obranu svoje domaće industrije protekcionističkim politikama, prihvatile su kompromis prvenstveno iz geopolitičkih razloga: kako bi učvrstile svoj savez protiv Kine s Europom i ojačale industrijsku suradnju u strateškim sektorima. Unija je, sa svoje strane, izbjegla spiralu odmazde koja bi utjecala na osjetljive sektore, poput njemačke automobilske industrije ili švicarsko-njemačke farmaceutske industrije. Međutim, napetosti oko digitalnih propisa (Zakon o digitalnim tržištima i Zakon o digitalnim uslugama) ostaju neriješene, jer ih je Bruxelles držao izvan pregovora kako bi izbjegao ugrožavanje svoje regulatorne autonomije. To znači da je potencijal za buduće sukobe daleko od eliminiranog.
UTJECAJ NA EUROPSKO GOSPODARSTVO
Sporazum, iako dobrodošao, ne treba tumačiti kao čarobni štapić za europsko gospodarstvo. Koristi od smanjenja carina bit će neravnomjerno raspoređene među državama članicama: Njemačka i Nizozemska, sa svojom velikom izloženošću automobilskom i farmaceutskom sektoru, odmah će imati koristi, dok će Italija, Francuska i Španjolska i dalje biti kažnjene isključenjem poljoprivredno-prehrambenog sektora. Nadalje, privremena i neobvezujuća priroda sporazuma uvodi element neizvjesnosti: europske tvrtke mogle bi oklijevati s dugoročnim ulaganjima bez jamstava da će carinski režim ostati stabilan. Ovaj učinak “čekanja i praćenja” riskira smanjenje pozitivnog utjecaja sporazuma na realno gospodarstvo.