Zašto je Einaudi bio u krivu u vezi s nacionalizmom

Europski dnevnik: Nikozija, ožujak 2024

U proljeće 1983. Friedrich A. von Hayek posjetio je grupu studenata na Sveučilištu Oxford. Htjeli su osnovati Hayekovo društvo kako bi raspravljali o konzervativnim i klasičnim liberalnim idejama. Ja sam bio jedan od tih studenata, u to vrijeme pisao doktorsku disertaciju o Hayekovim teorijama. Hayek je izrazio zadovoljstvo što su mladi zainteresirani za njegove ideje. Ali nam je postavio jedan uvjet da koristimo njegovo ime: ‘Morate obećati da nećete postati Hayekovci. Primijetio sam da su kejnzijanci puno gori od Keynesa, a marksisti mnogo gori od Marxa.’ Nisam uvijek mogao ispuniti naše obećanje Hayeku, jer se s njim uglavnom slažem po pitanju filozofije i politike. On je, po mom mišljenju, pružio najdublju intelektualnu obranu u dvadesetom stoljeću slobodnog društva. Ali kao što sam rekao publici svog predavanja na ECR Party Cultural Weekendu 29. – 30. ožujka 2024. u Nikoziji, Cipar, ne bih dijelio odbacivanje Hayeka i mnogih drugih istaknutih liberalnih mislilaca nacionalne države. Za razliku od Hayeka, ja bih to podržao, iako to nikako nije jedina mogućnost političkog dogovora.

Einaudijeve važne ideje o oporezivanju

Moje predavanje bilo je o temama iz moje nadolazeće knjige u kojoj uspoređujem nordijski liberalizam, koji je artikulirao plodni danski pjesnik i pastor Nikolaj FS Grundtvig, i južnjačku varijantu, koju je predstavio eminentni talijanski ekonomist Luigi Einaudi, predsjednik Italije između 1948. i 1955. i naširoko ga se smatra jednim od očeva ne samo talijanskog gospodarskog čuda nakon Drugog svjetskog rata, nego i Europske unije. Pohvalio sam Einaudijev važan doprinos javnim financijama. Jedna od njih bila je o pravednom porezu. U potrazi za pravednim porezom, švedski ekonomist Knut Wicksell predložio je kriterij jednoglasnosti: to bi bio jedini način da se na politiku primijeni načelo ne-prisile koje prevladava na slobodnom tržištu. Na slobodnom i konkurentnom tržištu ljudi razmjenjuju robu i usluge samo sporazumno, obično na temelju svojih stavova o tome što je za njihovu vlastitu korist. Međutim, u politici uvijek postoji opasnost da bi je grupa s političkim utjecajem iskoristila za svoje posebne interese.

Einaudi je međutim vjerovao da kriterij jednoglasnosti nije praktičan iz nekoliko razloga. Umjesto toga predložio je kriterij prihvatljivosti. Kad bi porez bio općeprihvaćen, tada bi se mogao smatrati pravednim porezom, koji bi se plaćao s gotovo istom pribranošću kao i slobodno odabrana roba ili usluga na tržištu. Na kraju krajeva, pravedan je porez bio plaćanje za nezamjenjive usluge vlade koje se doista, vjerovao je Einaudi, mogu smatrati četvrtim faktorom proizvodnje, s radom, zemljom i kapitalom. Porezi, nadnice, najamnina i kamate trebaju se smatrati cijenama za osnovne usluge ova četiri čimbenika proizvodnje. Iz toga slijedi da bi se činilo jednako čudno raspoređivati ​​poreze prema platežnoj sposobnosti kao i naplaćivati ​​cijenu kruha koji se prodaje u pekarnici ne prema njegovoj sposobnosti da zadovolji potrošače, već prema različitim imovinskim mogućnostima kupaca, tako da bogataš bi platio više za svoj kruh nego siromah. Mislim da je Einaudijeva tvrdnja uvjerljiv argument protiv progresivnog oporezivanja. Država pruža usluge koje bi trebale biti cijenjene (financirane porezima) na takav način da njeni korisnici (građani) izvuku maksimalno zadovoljstvo njihovim pružanjem.

Einaudi je iznio još jednu važnu točku o oporezivanju: oporezivanje dohotka od kapitala je slučaj dvostrukog oporezivanja jer je kapital akumuliran štednjom na dohotku. (Ovaj argument već je iznio John Stuart Mill u devetnaestom stoljeću, kako je primijetio Einaudi.) Razmotrimo dvije osobe, Luigija i Fabija, koji uživaju isti godišnji prihod. Luigo je štedljiv i poduzetan, a pola svog godišnjeg prihoda stavlja na stranu za ulaganja, možda u svoju malu obiteljsku tvrtku. S druge strane, Fabio svake godine sav svoj prihod troši na robu i usluge. Obojica su platili isti iznos poreza na dohodak. Ali dok Luigi tada mora platiti dodatni porez na svoj prihod od kapitala stečenog od svoje štednje, Fabio nema više poreza za platiti. Drugim riječima, porezi na bogatstvo i kapitalnu dobit kažnjavaju štedljive i nagrađuju rasipnike. Do sada se štedljivost smatrala vrlinom, a rasipnost manom. Štoviše, takvi porezi smanjuju količinu novca dostupnog poduzetnicima i rizičnim kapitalistima, motorima napretka u kapitalizmu. Obično je porez na nasljedstvo slučaj trostrukog oporezivanja: prvo se oporezuje početni dohodak, zatim se oporezuje dohodak štedljivih od njihove ušteđevine, a na kraju se oporezuje bogatstvo koje su godinama akumulirali; stoga im nije dopušteno sve to proslijediti svojoj djeci ili njime raspolagati na neki drugi način (primjerice kao privatna dobrotvorna sredstva).

Neagresivni nacionalizam

Einaudi je bio u pravu u vezi s mnogim pitanjima. Ali bio je, poput Hayeka, u krivu kada je odbacio nacionalizam, rekao sam svojoj publici u Nikoziji. Mislio je naravno na ratoborni nacionalizam kojemu je svjedočio u Prvom svjetskom ratu, a koji su demagozi cinično koristili za raspirivanje mržnje jednog naroda prema drugim narodima, obično pozivajući se na osvajanje drugih teritorija i pokoravanje njihovih stanovnika. Ali treba napraviti razliku između ove odvratne vrste nacionalizma i neagresivnog nacionalizma koji predstavlja Grundtvig, koji se temelji na volji zajednice da formira državu jer dijeli kulturu i povijest, a često i jezik. Kontrast između dviju vrsta nacionalizma bio je jasan u sukobu u Schleswigu između Danske i Njemačke konfederacije. Bio je to neobičan sukob. Danski kralj bio je vojvoda od Schleswiga, koji je izvorno bio gotovo potpuno govornik danskog, ali je 1860-ih gotovo ravnomjerno podijeljen između govornika danskog u sjevernom Schleswigu i govornika njemačkog u južnom Schleswigu. Danski nacionalisti htjeli su anektirati cijeli Schleswig, prisiljavajući Nijemce u južnom Schleswigu da postanu građani Danske. Njemački nacionalisti također su htjeli pripojiti cijeli Schleswig, prisiljavajući Dance u sjevernom Schleswigu da postanu građani njemačke države. Dakle, obje skupine bile su agresivni nacionalisti. Grundtvig je međutim predložio da Schleswig bude podijeljen između dvije zajednice gdje bi sjeverna polovica postala dio Danske, a južna polovica dio Njemačke.

U poznatoj pjesmi Grundtvig je izrazio ideju nacionalnosti po pristanku:

Svi su pripadnici ‘naroda’

Koji sebe smatraju takvima,

Oni čiji maternji jezik najslađe zvuči,

I svoju domovinu vole mnogo.

Istu ideju kasnije je iznio francuski povjesničar Ernest Renan u predavanju o pojmu nacije: Povijest, jezik i lokacija neke grupe mogu biti važni u oblikovanju njezina identiteta, ali u konačnici nijedan od tih atributa ne određuje što je nacije, rekao je Renan. Amerikanci i Britanci govore istim jezikom, ali su dvije različite nacije. Švicarci su nacija, iako govore četiri jezika. Europljani koji govore njemački pripadaju najmanje trima državama, Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj (uz male manjine u Belgiji i Italiji). Kao što je rekao Renan, jezik poziva ljude na ujedinjenje, ali ih ne prisiljava na to. Ono što je ključno je volja grupe da živi zajedno pod istim zakonom, u istoj državi. To je njezina spontana i dobrovoljna samoidentifikacija: ‘Ona pretpostavlja prošlost; ipak je sažeto u sadašnjosti opipljivom činjenicom, naime privolom, jasno izraženom željom za nastavkom zajedničkog života. Postojanje naroda je, oprostite na metafori, dnevni plebiscit, kao što je postojanje pojedinca trajna afirmacija života.’ Renan je dodao: ‘Ako se pojave sumnje oko državnih granica, posavjetujte se sa stanovništvom spornog područja. Imaju pravo na mišljenje o tom pitanju.’

Danska i Njemački savez vodili su dva rata oko Schleswiga. U Drugom Schleswiškom ratu 1864. Danska je poražena i izgubila je Schleswig i dva druga teritorija njemačkog govornog područja. Manjina od 200.000 govornika danskog u sjevernom Schleswigu našla se u Pruskoj, protiv svoje volje. Nakon poraza Njemačke u Prvom svjetskom ratu Grundtvigov stari prijedlog konačno je proveden. Godine 1920. Schleswig je podijeljen u tri zone koje su mogle birati između Danske i Njemačke. Najsjevernija zona velikom većinom glasala je za Dansku, a nakon što je središnja zona velikom većinom glasala za Njemačku, smatralo se da nije potrebno održavati referendum u najjužnijoj zoni koja bi očito glasala za Njemačku. U skladu s tim, granica između Danske i Njemačke pomaknuta je prema jugu, a 10. srpnja 1920. danski kralj Christian X veličanstveno je jahao na bijelom konju preko granice iz 1864. (kao što je prikazano na gornjoj slici, Hansa N. Hansena). Danas je Danska, kao i četiri druge nordijske zemlje, primjer dobro funkcionirajuće nacionalne države u kojoj se građani osjećaju kao kod kuće. Civilno društvo — međudruštveni prostor između pojedinca i države — ondje je živo kao i u drugim nordijskim zemljama. Danci ne žive ni u tvrđavi ni u zatvoru. Ponosni su na svoj identitet i nasljeđe, bez ljutnje i gorčine prema drugim narodima.

Vraćanje načela supsidijarnosti

Einaudi je smatrao da je konfederacija poput Lige naroda (a prije toga Svetog Rimskog Carstva) preslaba da održi mir i osigura učinkovit okvir za proizvodnju i trgovinu unutar zajedničkog europskog tržišta. Stoga je predložio europsku federaciju, s vojnom silom, zajedničkom valutom i zakonodavnim tijelom, iako je potvrdio da bi se zadaće takve federacije trebale svesti na nužni minimum. U svom izlaganju istaknuo sam da se ova tri prijedloga nisu pokazala baš realnim. Prvo, upravo je NATO, Sjevernoatlantski savez, osigurao obranu Europe, uz ključnu pomoć Sjedinjenih Država i Kanade. Stoga je posebna europska vojna sila suvišna. Umjesto toga, NATO bi trebao biti ojačan, kako bi Amerikanci bili unutra, a Rusi izvan njega.

Drugo, kada se planirala zajednička valuta 1990-ih, vodeći njemački ekonomisti dva puta su javno upozoravali da Europa nije spremna za to jer gospodarstva članica nisu dovoljno konvergirala i jer u ostatku Europe nema ista odlučnost kao u Njemačkoj da se održi stabilna valuta. Nažalost, pokazalo se da su bili u pravu. Iako su u početku donesena stroga pravila o euru, ona su opetovano kršena. Einaudi je bio snažan zagovornik zajedničke valute. ‘Prednost sustava ne bi bila samo u izračunu i pogodnostima prekograničnih plaćanja i transakcija. Iako vrlo značajna, ta bi prednost bila mala u usporedbi s drugom, puno većom: ukidanjem suvereniteta pojedinačnih država u monetarnim pitanjima’, napisao je 1944. ‘Ako Europska federacija onemogući pojedinim federalnim državama da plaćaju javne radove tiskanjem većeg broja novčanica i prisili ih da prikupljaju potrebna sredstva isključivo porezima i dobrovoljnim zajmovima, postigla bi, samo time, veliki podvig. ‘ To nije bio slučaj. Euro nije D-marka. Problem mekog novca prebačen je s nacionalne na europsku razinu.

Treće, zakonodavnu vlast u Europi zapravo nema Europski parlament, već netransparentna, neizabrana Europska komisija. Suci Suda Europske unije, CJEU, gotovo uvijek presuđuju u njegovu korist te su odlučili da njegove odredbe imaju prednost pred nacionalnim pravom. Samoodabir i potraga za većom moći mogu objasniti mnoge njegove prosudbe. Europska komisija i CJEU u velikoj mjeri ignoriraju načelo supsidijarnosti: da se politička pitanja trebaju rješavati na najneposrednijoj ili lokalnoj razini. Načelo supsidijarnosti jasno je navedeno u papinskoj enciklici Quadragesimo anno iz 1931., §79: ‘Kao što je ozbiljno pogrešno uzimati pojedincima ono što oni mogu postići vlastitom inicijativom i marljivošću i davati to zajednici, tako je i nepravda, a ujedno i teško zlo i remećenje prava kako bi većem i višem udruženju dodijelio ono što manje i podređene organizacije mogu učiniti.’ U svom govoru u Nikoziji predložio sam da bi se možda zadaće Suda Europske unije mogle podijeliti između dva suda. Sadašnji CJEU trebao bi presuđivati ​​o čisto pravnim pitanjima, dok bi poseban Sud supsidijarnosti trebao odlučivati ​​o slučajevima nadležnosti između država članica i Unije, s načelom supsidijarnosti kao putokazom.

Europska federacija nacionalnih država

Kada je 1957. godine osnovana Europska ekonomska zajednica, cilj joj je bio obraniti četiri slobode, slobodno kretanje roba, kapitala, usluga i ljudi preko europskih granica, na taj način približiti Europljane jedne drugima i smanjiti vjerojatnost sukoba i ratovi. Sljedećih trideset godina izvrsno je ispunjavao ovaj cilj. ‘Zajedničko tržište bilo je vrlo uspješan pokušaj uklanjanja prepreka trgovini i kretanju kapitala koje su podigle nacionalne vlade. Povećao je učinkovitost kao i slobodu. Štoviše, jačanjem konkurencije smanjila je potrebu za državnom intervencijom u gospodarstvu’, napisao je ugledni njemački ekonomist Roland Vaubel u pronicljivoj rad za engleski institut za ekonomska pitanja. Ali 1990-ih fokus se pomaknuo s ekonomske na političku integraciju ili centralizaciju. Cilj više nije bilo zajedničko tržište, već Sjedinjene Europske Države. U svom govoru u Nikoziji izrazio sam sumnju u poželjnost ovakvog razvoja događaja. Europska federacija nacionalnih država bila je poželjnija od nove supersile. Možda bi se neka inspiracija za takvu federaciju mogla potražiti u bliskoj, ali spontanoj suradnji pet nordijskih zemalja, unutar Nordijskog vijeća i drugdje, uz minimalno odricanje od nacionalnog suvereniteta.