Subscribe
Dok se EU priprema predložiti cilj smanjenja emisija za 90% do 2040. godine, među državama članicama i dalje postoje podjele oko toga koliko brzo – i koliko fleksibilno – blok treba djelovati.
U srijedu, 2. srpnja, Europska komisija će predstaviti dugo očekivani zakonodavni prijedlog kojim se definira klimatski cilj Europske unije za 2040. godinu. U središtu prijedloga je smion cilj: smanjenje neto emisija stakleničkih plinova za 90% u usporedbi s razinama iz 1990. godine. To bi označilo značajnu međuprekretnicu na pravno obvezujućem putu EU-a prema postizanju klimatske neutralnosti do 2050. godine.
Cilj za 2040. godinu nadovezuje se na trenutni cilj bloka o smanjenju emisija za 55% do 2030. godine, kao dio šireg okvira Zelenog plana. Ako se usvoji, novi cilj pozicionirao bi EU kao jednog od najambicioznijih globalnih aktera u klimatskoj politici. No, postizanje političkog konsenzusa o tako agresivnom cilju smanjenja daleko je od zajamčenog. Predstojeći prijedlog već otkriva razlike između država članica oko tempa i mehanizama djelovanja u području klime.
Prekretnica 2040.: Most do neto nulte emisije
EU se odavno obvezala predvoditi globalnu borbu protiv klimatskih promjena. Europski zakon o klimi, usvojen 2021. godine, učinio je njegov cilj neto nulte emisije za 2050. pravno obvezujućim. Međutim, taj je zakon također pozivao na jasne privremene ciljeve koji će voditi političke i investicijske odluke u nadolazećim desetljećima. Cilj za 2040. popunjava tu prazninu. Očekivani cilj smanjenja od 90% značajno bi povećao pritisak na industrije, energetske sustave i nacionalne vlade. To podrazumijeva gotovo potpunu transformaciju europskog gospodarstva u sljedećih 15 godina. Iako su detalji prijedloga još uvijek tajni, izvori bliski Komisiji sugeriraju da bi zakonodavstvo moglo uključivati ograničenu fleksibilnost. Jedna od mogućnosti o kojoj se raspravlja jest dopuštanje državama članicama da koriste međunarodne ugljične kredite – do 3% – kako bi ispunile svoje ciljeve.
Razbijeno jedinstvo: Rasprava među državama članicama
Predstojeći zakonodavni prijedlog već je bio tema žustre rasprave među čelnicima EU-a. Tijekom nedavnog sastanka na vrhu Europskog vijeća, zemlje su izrazile različita mišljenja o tome koliko ambiciozan – i koliko realan – cilj za 2040. godinu treba biti.
Francuska je, na primjer, pozvala na “tehnološku neutralnost” i veći realizam u načinu postavljanja i postizanja ciljeva. Ovaj stav odražava zabrinutost da bi previše kruti okviri mogli ugušiti inovacije ili nesrazmjerno utjecati na određene industrije. Pariz je također oprezan u pogledu stavljanja velikih kratkoročnih tereta na sektore poput nuklearne energije ili poljoprivrede bez osiguravanja da postoje održive tehnološke alternative. Nasuprot tome, zemlje poput Danske i nekoliko nordijskih zemalja snažno se zalažu za ambiciju i hitnost. Tvrde da će odgađanje agresivnih akcija samo povećati društvene i ekonomske troškove tranzicije dugoročno. Za te zemlje, svako dopuštenje međunarodnih ugljičnih kredita – umjesto izravnog smanjenja emisija unutar EU – smatra se slabljenjem integriteta klimatske politike bloka.
Prekretnica za europsku klimatsku politiku
Rasprava o cilju za 2040. otkriva šire napetosti oko toga kako bi Europa trebala voditi energetsku tranziciju. Postavlja temeljna pitanja: Trebaju li fleksibilnost i inovacije imati prednost ili bi regulatorna sigurnost i ambicija trebali biti prioritet? Može li se od svih država članica očekivati da će se kretati istim tempom, s obzirom na njihove različite gospodarske strukture i energetske kombinacije? Prijedlog Komisije neće okončati ovu raspravu, ali će je učvrstiti u zakonu. Nakon što bude objavljen, nacrt će ući u dugotrajan proces pregovora u kojem će sudjelovati Europski parlament i Vijeće, a konačno usvajanje vjerojatno će biti najranije 2026. Usput će se osporiti i preoblikovati ključni elementi – poput uloge tržišta ugljika, sektorskih obveza i dostupnosti fondova EU za potporu zelenim ulaganjima.
Globalne implikacije
Bez obzira na konačni oblik cilja za 2040., odluka EU-a odjeknut će daleko izvan njezinih granica. Snažna, vjerodostojna predanost mogla bi pomoći u poticanju međunarodnih klimatskih napora uoči nadolazećih globalnih klimatskih samita. Također bi mogla utjecati na to kako globalni investitori, poduzeća i inovatori usklađuju svoje strategije s europskim tranzicijskim programom. Ali ulozi su visoki. Razvodnjeni ili razdorni sporazum mogao bi signalizirati oklijevanje upravo kada globalne emisije trebaju brzo pasti. U tom smislu, cilj za 2040. nije samo putna točka – to je test europske odlučnosti, jedinstva i vodstva u jednom od najznačajnijih izazova našeg vremena.
Alessandro Fiorentino