Subscribe
Nedavna intervencija irskog parlamenta u vezi s imigracijskom politikom označila je promjenu koja se tiho stvarala mjesecima, ali se kristalizirala tek kada je javno iznesena. Ono što se pojavilo tijekom rasprave u Dáilu 5. studenog 2025. nije bio poznati niz izbjegavanja i uvjeravanja, već iskreno priznanje ministra pravosuđa, unutarnjih poslova i migracija Jima O’Callaghana: Irski sustav azila sada je u „krizi“.
Važan je tajming. Irska je 2024. godine primila 18 500 zahtjeva za međunarodnu zaštitu, što je doprinijelo otprilike 45 000 zahtjeva u prethodne tri godine. Ove razine vršile su stalni pritisak na stanovanje, javne usluge, policiju i koheziju zajednice. Čak se i ranije inzistiranje vlade da je sustav funkcionalan urušilo pod teretom tih brojki.
Ovaj retorički zaokret signalizira više od taktičkog ustupka. On odražava sporo povlačenje od dugogodišnje vladine prakse odbacivanja zabrinutosti oko broja migracija kao histeričnih ili ekstremističkih. Godinama su oni koji su dizali uzbunu karikirani kao “krajnja desnica”, čak i kada su opisivali osnovna ograničenja kapaciteta. Rasprava je pokazala da je taj refleks postao neodrživ, zamijenjen prešutnim priznanjem da je javnost bila u pravu u pogledu temeljnih elemenata.
Iz perspektive ECR-a, irska promjena odražava argumente koji se dugo iznose na razini EU: migracijska politika mora biti utemeljena na suverenitetu, vjerodostojnoj provedbi i poštenom računovodstvu, a ne na moralnoj teatralnosti ili poricanju.
Neposredni povod za raspravu bio je niz visokoprofiliranih incidenata, uključujući podmetanje požara u IPAS centru u Droghedi i nemire u Citywestu nakon navodnog seksualnog napada na 10-godišnju djevojčicu. U svojim uvodnim riječima, O’Callaghan je naveo podatke CSO-a koji pokazuju da je 149.200 imigranata ušlo u Irsku u godini do travnja 2024., uključujući 86.800 izvan EU, u usporedbi sa 70.000 emigranata. Neravnotežu je sada politički nemoguće ignorirati.
Također je bez ustručavanja izjavio: „Nismo u mogućnosti primiti sve koji stignu.“ Uslijedili su podaci o provedbi: 81 posto zahtjeva prvog stupnja je odbijeno, a žalbe su uspješne u samo 25-30 posto slučajeva. U 2025. godini izdano je 3877 naloga za deportaciju, a zabilježeno je 1770 udaljavanja – iako izostanak provjera izlazaka otežava provjeru, a stvarna stopa izvršenja je nejasna.
Državni ministar odgovoran za migracije, David Brophy, branio je ekonomski doprinos migracija, ali je priznao da sustav mora postati „temeljen na pravilima“ i „planiran“ do 2026. godine. Istaknuo je operativna poboljšanja: Ured za međunarodnu zaštitu proširio se sa 143 zaposlenika u 2019. na 620 danas, što omogućuje 14 000 prvostupanjskih odluka u 2024. u usporedbi s 8500 godinu prije. Cilj za 2025. je 20 000. Pilot program već omogućuje 12-tjednu obradu za podnositelje zahtjeva iz Gruzije, Brazila i Indije – model koji će biti ugrađen u zakonodavstvo do lipnja 2026. godine.
Brophy je također istaknuo zaokret prema državnom smještaju kako bi se smanjilo oslanjanje na privatne izvođače radova i ograničili godišnji izdaci IPAS-a od 1,2 milijarde eura. „Potreban nam je zreo nacionalni razgovor temeljen na činjenicama“, rekao je, „a ne onaj u kojem se istinske zabrinutosti odbacuju kao rasizam.“
Oporbene stranke nisu bile uvjerene. Zastupnici Sinn Féina nazvali su sustav „pokvarenim“ i „disfunkcionalnim“, ističući da je od 2403 naloga za deportaciju izdanih 2024. godine potvrđeno samo 156. Do rujna 2025. izvršeno je manje od 10 posto naloga. Pearse Doherty osudio je „zapanjujuće“ troškove IPAS-a usmjerene uskoj skupini privatnih operatera, zahtijevajući otkrivanje svih ugovora.
Laburisti su pozdravili raspravu, ali su kritizirali stalno loše upravljanje, napominjući da čak i uz pad neto migracije od 16 posto (59.700) do travnja 2025., prosječno vrijeme obrade ostaje 2,5 godine za standardne slučajeve i 15 mjeseci za ubrzane. Socijaldemokrati su optužili vladu za “zviždanje”, tvrdeći da ministri sada potvrđuju upravo one zabrinutosti koje su prethodno osuđivali.
Velika pozornost bila je usmjerena na političke zaokrete Taoiseacha Michaela Martina i Tánaistea Simona Harrisa. Zastupnik Paul Lawless, dugogodišnji kritičar politike azila, suhoparno je primijetio da je, iako je promjena tona vlade bila dobrodošla, „to je nešto o čemu smo jako dugo govorili i zbog čega smo bili osuđivani.“
Irska promjena odražava šira kretanja diljem EU-a. Nekoliko država članica pooštrilo je svoje režime azila: Danska je uvela doprinose vezane uz dohodak; njemački koalicijski pregovori 2025. godine propali su oko ograničenja azila; Švedska je uvela obvezne jezične i pragove zaposlenosti za novopridošle imigrante nakon izbora 2022. godine. Ove promjene označavaju kontinentalni prijelaz od stava otvorenih vrata iz razdoblja 2015. – 2020. prema modelu usmjerenom na provedbu.
Irsko usvajanje Novog pakta o migracijama i azilu, koji se provodi od 2024., učvršćuje ovu putanju. Mehanizmi solidarnosti Pakta – izravna podrška državama na prvoj crti u zamjenu za financijske doprinose ili preseljenja – izazvali su zabrinutost oko suvereniteta. Irska se odlučila za većinu odredbi, uključujući plan s EUAA-om koji raspoređuje 30 djelatnika za pomoć u obradi, ali ostaju pitanja o nadzoru i ovlastima donošenja odluka. ECR je više puta upozorio na obvezne kvote za preraspodjelu i ograničenja nacionalnih veta.
Diljem Unije pritisak se pojačava. Njemački kancelar Friedrich Merz priznao je da su zahtjevi dosegli „neodržive“ razine. Švedska vlada nastavlja pooštravati svoj stav. Italija i Grčka zalažu se za ubrzane granične postupke, dok Mađarska i Poljska održavaju strože nacionalne sustave. Ta je dinamika preoblikovala osnovnu liniju politike: provedba, ubrzani postupci i pooštrena podobnost više nisu iznimke, već ključne značajke politike EU.
Brophy je uhvatio tu promjenu kada je rekao: „Dio Europe, svaka se zemlja suočava s istim izazovom. Irska sada odražava mnoge od tih istih mjera.“ Rekalibracija Irske mora se promatrati u tom kontekstu.
S 63,5 milijuna eura dodijeljenih iz Fonda za azil, migracije i integraciju, Irska ima za cilj uskladiti mjere integracije s apsorpcijskim kapacitetom. Za ECR, ovi događaji potvrđuju dugogodišnje stavove: migracije se moraju upravljati u njihovom izvoru, ulaganjima u diplomaciju, graničnu infrastrukturu i partnerstva s državama podrijetla – uključujući Zapadni Balkan i Sjevernu Afriku.
U svojoj srži, stav ECR-a podržava Ženevsku konvenciju, a istovremeno brani nacionalni suverenitet. To znači transparentnu razmjenu podataka, značajnu pomoć EUAA i realne rokove obrade – a ne prisilne sheme ili razvodnjenu odgovornost.
Irska vlastita povijest komplicira njezin odgovor. Desetljećima je imigracijsku politiku oblikovala slika o humanitarnoj iznimnosti povezana s dijasporom. Prije pandemije, zahtjevi za azil rijetko su prelazili 4000 godišnje. Porast na 45 000 između 2022. i 2024. preopteretio je sustave dizajnirane za djelić tog broja.
Početni vladini odgovori davali su prioritet suosjećanju, uključujući proširena izuzeća za ukrajinske dolaske i hitno proširenje IPAS-a. No, loše planiranje pojačalo je lokalne napetosti. Visoki dužnosnici rutinski su odbacivali prosvjede kao “krajnje desne” – uključujući i premijera 2023. godine. Konzultacije s javnošću o novim centrima bile su minimalne, kao što se vidjelo u Dundrumu 2024. godine kada je jedini hotel u gradu pretvoren u IPAS objekt uz malu najavu. Propusti u provedbi, uključujući niske stope izvršenja deportacija i ozbiljne propuste u slučajevima koji uključuju maloljetnike bez pratnje, potaknuli su daljnje nepovjerenje.
O’Callaghanovo priznanje „prošlih propusta u angažmanu zajednice“ odražava pragmatično prepoznavanje da je prethodni stav bio neodrživ. Ali politička cijena tih ranijih pogrešaka bila je ozbiljna. S nedavnim nasiljem koje je izbilo oko azilantskog centra u Droghedi – koji su sve stranke osudile kao „pokušaj ubojstva“ – strpljenje javnosti je na izmaku. Postignut je međustranački konsenzus oko jedne osnovne stvarnosti: broj zahtjeva premašio je kapacitet.
Predložene reforme sada uključuju doprinose zaposlenih stanovnika IPAS-a, što signalizira pomak prema financijskoj jednakosti i podjeli tereta. Program za vladu također se obvezuje na racionalizaciju smještaja smanjenjem oslanjanja na privatne izvođače radova, koji trenutno apsorbiraju najveći dio godišnje potrošnje od 1,2 milijarde eura.
Gledajući unaprijed, odlučujući test doći će u provedbi. Strategija za 2026. godinu mora dati prioritet državnom smještaju, vjerodostojnoj provedbi i učinkovitoj graničnoj provjeri kako bi se odvratila sekundarna kretanja i „kupovina azila“. Rokovi za obradu moraju se poštovati u praksi, a ne samo deklarirati. Samo s provedivim rokovima i operativnom odgovornošću sustav će ponovno steći integritet.
Za ECR, irska promjena smjera jača temeljno načelo: suverenitet nije protivljenje migracijama, već okvir kroz koji one postaju upravljive. Kako se mehanizmi provedbe na razini EU-a učvršćuju – kroz 12-tjedne rokove, protokole o vraćanju i ojačane granične postupke – Irska sada ima priliku razviti koherentan model vođen kapacitetima.
Izazov nije samo promijeniti retoriku, već i dovršiti postupak. Tek tada će Irska postići ravnotežu između suosjećanja i kontrole koju politički centar nije uspio pružiti – a koju birači, zajednice i službe na prvoj crti zahtijevaju godinama.