Subscribe
Desetljećima je Europa birala jeftinu energiju umjesto sigurnosti jer su Europljani energetske izvore tretirali kao robu. Kada je slavina za plin zatvorena, stari kontinent je otkrio da ovisnost nije samo ekonomski problem, već i sigurnosno pitanje, jer je energetska kriza koju proživljavamo potpuno promijenila pravila igre. Za prosječnu osobu plin je dolazio plinovodom, struja se uključivala pritiskom na prekidač, a računi, iako ponekad malo visoki, činili su se prirodnim dijelom modernog života.
Ideja da bi energija mogla postati sigurnosno pitanje, usporedivo s obranom ili vanjskom politikom, prije nekoliko godina djelovala je pretjerano, ako ne i alarmistično. Međutim, studija “Osiguranje opskrbe: Rethinking Energy in a Changing Europe” pokazuje koliko se dramatično ta percepcija promijenila i koliko je europski kontinent bio nespreman za trenutak kada je energija postala geopolitičko oružje. Ruska invazija na Ukrajinu, koja je započela u veljači 2022., bila je pravi električni udar za cijeli europski kontinent. U samo jednoj zimi Europa je otkrila da njezina energetska ovisnost nije samo ekonomski problem, već i egzistencijalni. Plinovodi usidreni duboko u srcu Rusije dugo su se smatrali simbolima suradnje i međuovisnosti, ali nažalost, preko noći su se pretvorili u instrumente političkog pritiska. Europske vlade su paničarile kada su cijene naglo porasle, a građani su počeli propitivati može li se njihova sigurnost i dalje jamčiti u svijetu u kojem se energija sve više koristi kao sredstvo ucjene.
Studija koju je provela stranka ECR polazi od jednostavnog, ali neugodnog zapažanja, naime da je europski energetski model, izgrađen na ideji slobodnog tržišta, ekonomske učinkovitosti i međunarodne suradnje, sustavno ignorirao geopolitičke rizike. Desetljećima su europske zemlje preferirale jeftiniju energiju, a da se nisu dovoljno ozbiljno zapitale što bi se moglo dogoditi ako dobavljač postane neprijateljski raspoložen. Rusku Federaciju europski su čelnici smatrali teškim, ali predvidljivim partnerom, ali stvarnost je dokazala suprotno.
Prije izbijanja ukrajinskog sukoba, većina zemalja srednje i istočne Europe (od kojih su mnoge bile dio bivšeg sovjetskog bloka) bila je uvelike ovisna o ruskom plinu. Ta ovisnost nije bila samo tehnička već i politička, jer su dugoročne komercijalne obveze, infrastruktura izgrađena u jednom smjeru i nedostatak alternativa stvorili strukturnu ranjivost. Kada su opskrba plinom smanjene ili čak zaustavljene (vidi slučaj plinovoda Sjeverni tok), ekonomski učinci su se odmah osjetili, ne samo u industriji već i u domovima svakog europskog građanina. Tako je riječ “energija” odjednom postala svakodnevna tema rasprave, a energetska sigurnost ušla je u vokabular javnog diskursa.
Od slobodnog tržišta do zaštitne države
Jedan od najzanimljivijih aspekata studije “Osiguranje opskrbe: Reosmišljavanje energije u Europi koja se mijenja” jest kako opisuje promjenu paradigme u europskoj energetskoj politici. Dok je prije naglasak bio na liberalizaciji energetskog tržišta, konkurenciji i minimiziranju uloge države kao aktivnog igrača na tržištu, energetska kriza prisilila je na spektakularan povratak javnoj intervenciji. Kako bi spriječile društveni kolaps, vlade su bile prisiljene ograničiti cijene, subvencionirati račune i za tvrtke i za stanovništvo, nacionalizirati ili spašavati energetske tvrtke i izravno intervenirati na tržištu. Ovaj povratak države bio je nužnost, a ne rezultat ideologije. Studija jasno pokazuje da u vrijeme duboke krize samo tržište ne može osigurati sigurnost opskrbe jer logika profita izravno sukobljava potrebu za stabilnošću. Vlade su stoga bile prisiljene birati između dogme slobodnog tržišta i zaštite svojih građana, a u gotovo svim slučajevima izbor je bio jasan.
Međutim, ova masovna intervencija vlada postavlja teška pitanja o tome što budućnost nosi. Koliko je održiv model u kojem država postaje krajnji jamac energetske sigurnosti građana? Kako se potrošači mogu zaštititi bez obeshrabrivanja ulaganja? I, možda najvažnije, kako Europa može izbjeći ponavljanje iste pogreške zamjenom jedne ovisnosti drugom?
„Osiguranje opskrbe: Rekonceptualizacija energije u Europi koja se mijenja“ naglašava da je diverzifikacija izvora energije postala apsolutni prioritet za sve europske vlade. Uvoz ukapljenog prirodnog plina u EU, razvoj projekata obnovljivih izvora energije te ulaganja u infrastrukturu i međusobnu povezanost ne predstavljaju se kao ekološke ili ekonomske opcije, već kao elementi nacionalne sigurnosti. U tom kontekstu, zelena energija više nije samo projekt za budućnost; zelena energija je strateška nužnost. Istodobno, istraživanja nas upozoravaju da energetska tranzicija nije bez rizika jer ovisnost o novim tehnologijama, kritičnim sirovinama (od kojih se većina vadi na drugim kontinentima) i globalnim lancima opskrbe (vidi ovisnost europskih zemalja o tehnologiji uvezenoj iz azijskih zemalja, tehnologiji s puno nižim troškovima proizvodnje) može stvoriti različite, ali jednako opasne ranjivosti. Europa riskira da svoju ovisnost o jeftinom ruskom plinu zamijeni ovisnošću o rijetkim metalima ili azijskom proizvodnjom zelenih tehnologija. Ono što moramo naučiti iz ove krize jest da se energetska sigurnost ne može graditi na jednom čudotvornom rješenju.
Nevidljivi trošak energije – tko zapravo plaća krizu?
Studija “Osiguranje opskrbe: Rekonceptualizacija energije u Europi koja se mijenja” inzistira, osim grafova, strategija i javnih politika, na socijalnoj dimenziji energetske krize kroz koju Europa prolazi. Moramo priznati da ovo povećanje cijena energije nije apstraktan fenomen; to je fenomen koji izravno utječe na svakodnevni život ljudi. Sve viši računi prisilili su milijune Europljana da donose bolne odluke. Morali su birati između plaćanja računa za grijanje ili kupnje hrane, između davanja prioriteta plaćanju električne energije ili korištenja novca za druge osnovne potrebe. Iz te perspektive možemo reći da je energija postala ne samo sigurnosno pitanje, već i pitanje socijalne pravde.
Istraživanja također pokazuju da je utjecaj energetske krize neravnomjerno raspoređen, pri čemu su kućanstva s niskim prihodima, loše izolirane zgrade i manje razvijene regije nesrazmjerno pogođene. U mnogim slučajevima, vladine politike potpore bile su nedovoljne ili loše usmjerene, ostavljajući ranjive segmente stanovništva izloženima, a ta stvarnost riskira potaknuti socijalno nezadovoljstvo i potkopati javnu podršku energetskoj tranziciji. Studija također upozorava da bez pristupa koji kombinira energetsku sigurnost sa socijalnom jednakošću, europske politike riskiraju gubitak legitimnosti. Stoga, tranzicija koju građani doživljavaju kao nepravednu može generirati protivljenje, populizam i političku nestabilnost jer energija, koja je nekoć bila tehničko pitanje, sada postaje glavni faktor društvene polarizacije.
Još jedan nevidljivi trošak krize je erozija povjerenja koja nastaje kada građani osjećaju da država reagira kaotično ili ponekad zakašnjelo, da su vladine mjere nekoherentne ili da je teret nepravedno raspoređen, jer opada povjerenje građana u državne institucije. Studija sugerira da ovaj gubitak povjerenja među običnim građanima može imati dugoročne posljedice i može utjecati i na energetsku politiku i na sposobnost država da upravljaju mogućim budućim krizama.
Sigurnija Europa ili opreznija Europa?
U konačnici, “Osiguranje opskrbe: Rekonceptualizacija energije u Europi koja se mijenja” ne nudi nam ni jednostavna rješenja ni laka obećanja. Središnja poruka studije, provedene sredinom prosinca 2025., jest da se Europa nalazi na prekretnici i da je energetska kriza koju proživljava otkrila duboke ranjivosti, ali je i stvorila rijetku priliku za temeljno preispitivanje odnosa između energije, sigurnosti i civilnog društva.
Čini se da je Europa naučila bolnu lekciju svoje ovisnosti o ruskom plinu, ali ostaje za vidjeti hoće li imati političke volje izgraditi istinski otporan energetski sustav. Svi se slažemo da to zahtijeva ogromna ulaganja (i financijska i ljudske resurse), dobru suradnju između država članica EU, prihvaćanje viših troškova u kratkom roku i, možda najteže od svega, iskrenost države prema svojim građanima. Jedna stvar je kristalno jasna: energetska sigurnost ne dolazi besplatno; zaštita dolazi s cijenom i više se ne može tretirati kao puko potrošačko dobro. Energija jest i ostat će kritična infrastruktura, geopolitički alat i faktor društvene kohezije, a način na koji se Europa nosi s ovom stvarnošću utjecat će ne samo na gospodarstvo i okoliš, već i na političku stabilnost i povjerenje građana u europski projekt. Ako bismo iz studije izvukli jasan zaključak, mogli bismo reći da je u Europi u kojoj se sigurnosti ruše jedna po jedna, energija postala test političke zrelosti, a energetska sigurnost se ne gradi samo cjevovodima, vjetroelektranama i solarnim panelima, već povjerenjem, solidarnošću i dugoročnom vizijom. Kada raspravljamo o glavnom pitanju energetske sigurnosti, ne govorimo samo o tome da imamo svjetla i topline u svojim domovima, već o sposobnosti društva da se zaštiti, prilagodi i ostane ujedinjeno.