Subscribe
U modernoj zapadnoj akademskoj zajednici sveprisutna je ideja da je nacionalizam moderna ideja. Često se u obrazovanju, od strane javnih intelektualaca i u općim političkim komentarima prikazuje kao konstrukt nametnut odozgo ljudima odozdo. Najčešće se ismijava, u najboljem slučaju kao iluzija, a u najgorem kao zabluda. To je upozorenje koje evocira svjetske ratove, predrasude, progon i genocid.
U svojim temeljima, budući da je riječ o intelektualnom pitanju, nije jasno dovodi li ovaj poslijeratni revizionizam zapadne povijesti u pitanje nova konzervativna kontrakultura ili ne. Dok desničarske populističke stranke koje naglašavaju nacionalni identitet, pripadnost i jedinstvo u sudbini politički rastu, akademski pritisak koji podupire javno razumijevanje nacionalizma mogao bi biti previše nejasan da bi ga većina ljudi dovela u pitanje.
Kako uopće definirati nacionalizam? Je li ta riječ praktički suvišna za većinu konteksta? Što je prosječnom građaninu važno kada, kako i zašto se nacionalizam pojavio u Europi, povijesno gledano? Možda će ljudi ionako biti sretni sve dok se rješavaju njihovi ekonomski i društveni problemi.
Uobičajeno je da se i populističke stranke oslanjaju na ovu jednostavnost. Većinu stranaka poput onih koje predvode konzervativni val na Zapadu ne zanima povijest ideja, čak ni vlastite ideje. Ako se smije nagađati, možda je svaka takva znatiželja zasjenjena barijerom koju predstavljaju dva svjetska rata. Poslijeratna naracija da je nacionalizam proizvod despota i za despota te oružje protiv Drugog može biti toliko sveprisutna da se čak i moderni nacionalisti jeze pri pomisli na svoje ideološke prethodnike iz 20. stoljeća.
Teško je razbiti uvjetovanost moderne kulture. No, postojao je određeni konzervativni otpor percepciji da su užasi brutalnih režima 20. stoljeća prvenstveno bili nacionalisti, što je naglašavalo da su počinjena zla zapravo imperijalizam. U modernoj naraciji, imperijalizam se često shvaća kao posljedica nacionalizma, a u nekim slučajevima i kao njegov izravni sinonim. Konzervativni stav umjesto toga predlaže da je nacionalizam protuotrov imperijalizmu; prepoznavanje granica i prava na samoodređenje osnova je za poštivanje jednakosti svih naroda.
Napetost između ova dva pogleda na nacionalizam ne svodi se samo na semantiku ili razliku u mišljenjima o tome je li nacionalizam dobronamjeran ili ne. Ona sa sobom nosi ozbiljan sukob vrijednosti na koji bi se konzervativci trebali pripremiti.
Utvrđeni pogled na nacionalizam
U suvremenoj uobičajenoj historiografiji (koja se alternativno može opisati kao liberalna, progresivna ili poslijeratna) nacionalizam se pojavljuje kao razvoj ideje koji je intrinzično vezan za 19. i 20. stoljeće. Pripisuje se industrijalizmu, urbanizaciji, globalnoj trgovini i Napoleonskim ratovima, asocijacijama koje ga preventivno prikazuju kao ‘remetilačku’ silu. Nacionalizam je bio (ključna riječ je ‘bio’, jer ova historiografija u biti osuđuje nacionalizam kao zastario) prema poslijeratnoj teoriji reakcija na uništenje feudalizma, a potom je uništio cijelu ‘staru’ Europu kroz Prvi svjetski rat, prije nego što je doživio svoj konačni nasilni kraj 1945. godine.
Ovo ‘široko tumačenje’ uobičajeno je u školama, popularnim medijima i naravno političkoj retorici. Politički je snažno nametnuti neizbježnost ‘nasljedne’ ideologije nacionalizma, što je ono što teoretski upravo proživljavamo. Koliko god postnacionalni ideološki trendovi našeg vremena izbjegavali sažeto etiketiranje, mogu se varijabilno opisati kao liberalni, društveno liberalni ili možda globalistički. Njihovi zagovornici bi tvrdili da, za razliku od nacionalizma, današnja paradigma teži pomirenju, suživotu i globalnoj solidarnosti na ovaj ili onaj način.
Ne smije se propustiti uzeti u obzir blisku aproksimaciju marksističkih teorija povijesti u ovoj perspektivi, koje slično koriste široke generalizacije složenih povijesnih razdoblja kako bi konstruirale unaprijed određen kronološki razvoj. Nasljedna ideologija nacionalizma mogla je jednako tako biti međunarodni socijalizam, ako bi marksisti Hladnog rata imali posljednju riječ.
Nacionalizam kao konzervativizam
U konzervativnoj historiografiji, nacionalizam se, za promjenu, postavlja kao ‘prirodno stanje’. Većina arhaičnih oblika zajednice i društvenog razvoja kroz povijest u svojoj su srži izraz nacionalizma, međutim u embrionalnom obliku. U tom pogledu, nacionalizam je spoj politike s nativnošću i/ili građanskom zajednicom, za razliku od antagonizma protiv i nadmoći nad bilo kojim vanjskim skupinama.
To znači da je nacionalizam, kako je definiran kao ideologija 19. stoljeća, oduvijek bio prešutno prisutan čak i u predmodernim društvima. Samorazumljiva je istina da su etničke zajednice kroz povijest uvijek pružale otpor zadiranju stranih etničkih skupina, bilo da se radilo o plemenima koja su se borila protiv Rimljana ili Srbima koji su se borili protiv Austro-Ugara. Nacionalizam, bez obzira koja se riječ koristi za njegov opis, samo je strukturiranje politike oko običaja, tradicija i vlastitog interesa unutarnje skupine. To što je ovo bio pravedan i idealan način strukturiranja države nije bio novi izum vremena oko Francuske revolucije.
Pitanje je, dakle, ako je nacionalizam bio sveprisutan čak i prije pojave „modernog“ nacionalizma u 19. stoljeću, gdje su bile nacionalne države i izrazito etnički sukobi koji su konceptualno povezani s nacionalizmom kako ga moderna publika shvaća?
Odgovor, kojim se poslijeratna teorija nacionalizma gotovo ne bavi, jest da i nacionalna država i ideja politički motivirane etničke svijesti daleko prethode Francuskoj revoluciji, pa čak i prosvjetiteljstvu.
Nacija je starija od države
Ne nedostaje znanstvenih radova koji podupiru ideju da nacionalizam (nacionalizmi) ima stvarni utjecaj na politički razvoj srednjovjekovne i ranonovovjekovne Europe, iako bi poslijeratna historiografija to obično implicirala. U Švedskoj su desetljeća istraživanja rasta švedske države tijekom ranog modernog razdoblja donijela niz teorija koje pomažu modernom građaninu da shvati kako je Europa doista funkcionirala tijekom „ancien régimea“.
Opis „konglomeratske države“ povjesničara Haralda Gustafssona prikazuje Švedsko Carstvo kao državu regionalnih i pokrajinskih izbornih jedinica koje su imale izrazito asimetričan odnos prema središnjoj vlasti. To znači da država nije bila sinonim ni za jednu naciju; sami Šveđani 17. stoljeća to su razumjeli, jer su razlikovali tradicionalne švedske dijelove „kraljevstva“ od kulturno različitih „pokrajina“ koje tradicionalno nisu bile švedske. Diskurs o „kraljevstvu“ nasuprot skupu „pokrajina“ ne samo da je priznao praktičnu političku podjelu unutar njihovog carstva, već je i pokazao da su se politička ograničenja poštovala duž jezičnih, vjerskih i kulturnih granica unutar multietničkih carstava.
Gustafssonova teza o „konglomeratu države“ jest da je rana moderna država bila geografski podijeljena prema običajima, a ne prema praktičnosti vladara ili birokracije. Drugim riječima, činjenica da su različite zajednice, poput jezično ili vjerski jedinstvene pokrajine, odvojeno pregovarale o svom odnosu sa središnjom vlašću znači da su regionalni identiteti bili politički moćni čak i prije ‘izuma’ modernog nacionalizma. Izrazi politički aktivne nacionalne svijesti mogu se identificirati i u kasnosrednjovjekovnoj Skandinaviji tijekom mnogih sukoba Kalmarske unije, kao i u zemljama poput Nizozemske tijekom Reformacije i osnivanja Nizozemske Republike.
Nizozemska i Švedska ističu se kao glavni primjeri prvih europskih nacionalnih država iz 17. stoljeća, u kojima je postojala nacionalna svijest, koju je promovirala država – za to vrijeme vrlo učinkovite i sofisticirane države – i služila kao izvor političke legitimnosti.
Iz toga naravno slijedi da nacije mogu biti politički lišene imovine, a većina još uvijek postojećih nacija je kroz povijest to u jednom ili drugom trenutku bila. Znači li to da je nacija prestala postojati?
Teško. Podrijetlo Njemačke popularno je središnje pitanje poslijeratne teorije nacionalizma i služi kao dobar primjer kako nacija može postojati, a ipak ne odgovarati nijednom uspješnom političkom entitetu. Prema popularnoj naraciji njemačke povijesti, kako je raširena u mnogim kulturama, zemlja je praktički izmišljena sredinom 19. stoljeća. Povijesne reference na Kraljevinu Njemačku koje datiraju još iz srednjeg vijeka uglavnom su prikrivene, kao i pokušaji, ali na kraju neuspješni, evociranja njemačkog jedinstva tijekom Tridesetogodišnjeg rata.
Prije moderne izgradnje država, birokracije, standardizacije jezika i trenutne komunikacije, mnoge su nacije nastavile postojati, iako politički neaktivne, pod okriljem carstava ili feudalnih država. Moć takvih država da učinkovito potiskuju lokalne identitete, običaje, jezike i religije nije uvijek postojala.
S konsolidacijom moderne nacionalne države u Europi u 18. i 19. stoljeću, počelo se događati nešto drugo: nacija je postala sinonim za državu. Tu se može pratiti moderni pogled na nacionalizam.
Kako je nacionalizam diskreditiran
Kada se država i nacija konceptualno ujedine, građanima postaje teže zamisliti vrijeme kada su nacije postojale kao društvene strukture neovisno o državama. Uspon moderne države i njezine birokracije u 19. stoljeću lako se transponira kao uspon nacije, kada generacije kasnije preskaču složenosti ranog modernog svijeta koji više ne postoji.
Dakle, interesi države se miješaju s interesima nacije. Na taj se način ideologija o samoodređenju, tradiciji i običajnoj vladavini okrivljuje za zločine poput svjetskih ratova i genocida. Danas čak i riječ nacionalna država može biti zbunjujuća onima koji nisu upoznati s tim pojmom, budući da se riječ nacija reinterpretira kao zamjena za državu. Iskustva identiteta konstruiranih ili barem nametnutih od vrha prema dolje od strane autoritarnih vlada tijekom 20. stoljeća dodatno su razvodnila koncept nacije kao ukorijenjene u organskom komunitarizmu i pretvorila ga u nešto što povremenom promatraču zvuči gotovo prijeteće.
Stoga je i slučajno, ali i zgodno za progresivce i antinacionalne liberale, da je nacionalizam stekao tako negativnu reputaciju na poslijeratnom Zapadu. Dobrohotnost koja može biti inherentna nacionalizmu uobičajeno se dočekuje sa skepticizmom u javnoj raspravi i automatski se odbacuje kao artefakt vremena i mjesta koji općenito ima lošu reputaciju i u svijesti većine suvremenih zapadnjaka. Nacionalizam se rutinski svrstava u istu kategoriju kao kolonijalizam, ropstvo, eugenika, vjerski fanatizam i, naravno, imperijalizam, a zatim se baca na „gnojište povijesti“, u učionicama i obrazovnim kontekstima diljem Europe.
Konzervativcima bi dobro došlo da se suprotstave povijesnom revizionizmu koji nastoji poništiti prirodnu ulogu koju su patriotizam i tradicionalizam imali u izgradnji uspješnih društava diljem našeg kontinenta. Ne radi se samo o razjašnjavanju povijesne osnove nacionalizma, već i o ponovnom potvrđivanju vrlina koje s njim dolaze – poput demokracije i jednakosti pred zakonom.