Subscribe
Kriza s gorivom u Europi pogoršala se tijekom 2026. godine zbog nestabilne situacije u Iranu i Hormuškom tjesnacu. Transport nafte kroz te vode gotovo je potpuno zaustavljen, što je rezultiralo situacijom koja je opisana kao najgora naftna kriza koju je svijet vidio – čak je i nadmašila krize iz 1970-ih. Ovo je niz strašne sreće za Europu, koja ima problema u cijelom svom energetskom sektoru, a koju dodatno paraliziraju sve skuplji benzin i dizel.
Za političare je to velika glavobolja. Vlade obično preuzimaju odgovornost za ekonomske uspone, ali to također znači da su odgovorne i za ekonomske padove. Rastući troškovi života koji su posljedica ratova, čak i na drugom kontinentu, često mogu slabu vladu gurnuti u potpunu krizu. Mnoge zemlje osjetile su posljedice toga tijekom 2020-ih, koje su obilježile globalna neizvjesnost i nasilje.
U Švedskoj su socijaldemokrati izgubili vlast 2022. godine dijelom zbog te dinamike. Sljedeća vlada, koju čine desnocentristički Umjerenjaci, Kršćanski demokrati i Liberali, a koju podržavaju nacionalistički Švedski demokrati, odlučna je ne ponoviti ovu grešku te je stoga krenula u borbu protiv rastućih cijena električne energije i goriva tijekom 2025. godine. Ulaskom u 2026. godinu i rat u Iranu, čini se da su naišli na prepreku.
Vlada je u ožujku najavila privremeno smanjenje poreza na gorivo, koje je stupilo na snagu u svibnju. Zbog politike niske regulacije goriva koju vlada provodi od 2022., bilo je teško ići još niže – Švedska do sada ima jedan od najjeftinijih benzina u cijeloj Europi, nakon što je četiri godine ranije imala najskuplje gorivo. Prepreku, odnosno međunarodne fluktuacije cijene nafte, mogu nadmašiti samo propisi EU; Unija propisuje minimum od nešto više od 0,3 eura po litri, i za benzin i za dizel. Kako bi se osigurala optimalna cijena, švedska vlada podnijela je zahtjev Europskoj komisiji za privremeno izuzeće od ovog poreza.
Ovo se može kritički promatrati kao performativni čin vlade; uobičajena praksa EU-a je da ne razmatra odstupanja, posebno ne ako su politički nabijena kao pitanje fosilnih goriva. EU mora održati svoju strogost u skladu s klimatskim ciljevima, te je stoga bilo vrlo malo vjerojatno da će odobriti izuzeće. Švedska vlada, potpuno svjesna toga, iskoristila je ovu priliku samo da se oslobodi odgovornosti ako se njihovo smanjenje poreza ne isplati. Krivnja se tada može prebaciti na EU, koja često djeluje kao jastuk za švedske političare kada nemaju drugih opcija.
Oporba je kritizirala plan smanjenja poreza upravo iz tih razloga. Radije bi vidjeli širi napor za rješavanje troškova života kroz razne projekte socijalne skrbi, ciljajući na trgovce hranom i izbjegavajući ovisnost o fosilnim gorivima subvencioniranjem elektrifikacije švedskog prometa. Vođa oporbe, socijaldemokratska čelnica Magdalena Andersson, samouvjereno je u velikoj televizijskoj debati tvrdila da EU neće odobriti daljnja smanjenja poreza u Švedskoj, umjesto toga naglašavajući druga sredstva za suzbijanje troškova života.
Samo dva dana nakon navedene rasprave, Europska komisija odobrila je vladin zahtjev za izuzećem, ponosno je objavila ministrica financija Elisabeth Svantesson. Kakva god bila očekivanja vlade, njihov plan za gorivo se isplatio i sada imaju manevarski prostor ako se kriza s gorivom od ove točke ubrza. Pozitivan odgovor Europske komisije poslužit će za opravdanje vladine politike goriva, koju je ljevica oštro kritizirala kao nazadnu i štetnu za klimatske ciljeve. Ako se obični ljudi mogu spasiti od naglog porasta cijena do 0,4 eura, ili 4 švedske krune, po litri, to će povećati šanse vlade za reizbor u rujnu.
Ali zašto je Europska komisija blagoslovila švedsku vladu ovim velikodušnim činom? Uostalom, politika goriva i prometa ključna je za zelenu tranziciju, a politički imperativ odstupanja od fosilnih goriva visoko je na dnevnom redu i u EU i u njezinim zemljama članicama. Barem retorički.
Vjerojatno je to rezultat sve većeg pritiska na Komisiju od strane država članica osim Švedske, a potencijalno i na druge moćne aktere u Uniji, poput političkih stranaka i poduzeća. Dominantna zelena agenda uvelike je naštetila energetskoj stabilnosti Europe i bila je pogubna za privatna gospodarstva. U trenutnom političkom krajoliku, gdje su pitanja poput vojne obrane, nacionalne sigurnosti, gospodarstva, rasta, pa čak i imigracije puno važnija od klime, ne bi se dobro odrazilo na Bruxelles da se drži masovno nepopularnih i u konačnici simboličnih politika. Iz nužde, kako bi osigurala svoj opstanak u nadolazećim desetljećima, EU je morala popustiti „regresivcima“ na fosilna goriva.