Subscribe
Dani kada su mjere Europske komisije za borbu protiv “klimatskih promjena” izgledale kao monolitna strategija uskoro će biti povijest. Dani kada su se utopijski ciljevi Zelenog plana morali postići pod svaku cijenu su prošli. Dani kada se veliki cilj nulte emisije CO2 činio neizbježnim već su iza nas.
„Svi novi automobili koji ulaze na tržište EU od 2035. morat će imati nultu emisiju CO2“ jedna je od mjera uključenih u paket „Fit for 55“, ali ono što se do nedavno činilo kao čvrsto pravilo više nije tako. Neizbježno (kako su to smatrali bistri promatrači) se dogodilo. Prema najnovijem prijedlogu Europske komisije, cilj smanjenja emisija CO2 za 100% je „ublažen“, pretvarajući se u smanjenje od 90%, što znači de facto ukidanje zabrane prodaje motora s unutarnjim izgaranjem. Drugim riječima, klasični motori i dalje će biti opcija nakon 2035., što je jedan od najutješnijih događaja s kraja godine. Istovremeno, Komisija je ublažila i ciljeve za električna komercijalna vozila, smanjujući cilj emisije CO2 s 50% na 40%. Ovo je značajan korak prema velikom uspjehu ne samo za automobilski sektor, već i za povratak normalnosti za europske građane i obitelji.
Nakon pet godina inzistiranja na obveznoj provedbi ovih ludih politika zaštite okoliša, predstavnici Europske komisije sada zauzimaju dijametralno suprotan stav. Ono što se do nedavno činilo nemogućim za postići – prava fleksibilnost – odjednom je postalo nešto prirodno i doista nužno za istinski konkurentan sektor. Izjave povjerenika za održivi promet i turizam Apostolosa Tzitzikostasa možda su bile šokantne prije nekoliko mjeseci, ali danas ukazuju na smjer koji bi mogao značiti povratak u normalnost: „Europska automobilska industrija temelj je našeg gospodarstva, doprinoseći 7% BDP-u EU i podržavajući gotovo 14 milijuna radnih mjesta. S automobilskim paketom jačamo konkurentnost sektora uvođenjem fleksibilnosti u standarde emisija CO2 za automobile i kombije te tehnološki neutralnog okvira.“ Kakav razvoj događaja!
Ali što je moglo potaknuti „iznenadnu“ fleksibilnost Bruxellesa po pitanju koje se činilo uklesanim u kamen i moralo se strogo provoditi? Je li to moglo biti otkriće nakon otvorenog protivljenja konzervativnih snaga politikama „Spremni za 55“? Protivljenje utemeljeno na realnim i pragmatičnim razmatranjima, a ne ideološkim. Ili je popustio pod pritiskom velikih proizvođača u automobilskom sektoru, za koje bi takve revolucionarne promjene imale najkatastrofalnije posljedice?
Što su Zeleni i liberali više gurali svoju fanatičnu ekološku agendu prema sve opasnijoj utopiji, to je veći postajao jaz između stvarnosti i fantazije. Uzmimo za primjer “konkurentnost”. To je bio jedan od najčešće raspravljanih koncepata. Budimo jasni, Europskoj komisiji ne nedostaje inicijativa i strategija za pronalaženje načina za “poticanje” ekonomske konkurentnosti bloka EU. Međutim, jaz između gospodarstva Europske unije i gospodarstava globalnih supersila nije samo neporeciva stvarnost, već i ona koja se sve više širi. Kako se konkurentnost može ojačati kada je vitalni sektor gospodarstva pod gotovo neviđenom opsadom, u ime ideologije koja obećava lažni raj? Odgovor je: ne može.
Politike “spašavanja planeta” uništile bi automobilsku industriju i osudile milijune radnika na siromaštvo, s velikim rizikom od gubitka posla. Dani kada se cilj “neto nulte emisije” morao postići pod svaku cijenu su prošli – ili se barem tako čini. Možemo odahnuti. Barem zasad.