Subscribe
Nakon više od dvije godine prekida izravnih kontakata između Pariza i Moskve, nedavni dvosatni telefonski razgovor između francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i ruskog predsjednika Vladimira Putina predstavlja značajan korak u kontekstu međunarodne diplomacije. Ovaj događaj, koliko dugo očekivan toliko i neočekivan, dio je okvira dubokog političkog, vojnog i retoričkog neprijateljstva, gdje svaka inicijativa za dijalog poprima simbolično i strateško značenje. Iako stavovi ostaju duboko različiti, otvaranje izravnog komunikacijskog kanala između dva ključna igrača u međunarodnom sustavu sugerira potencijalnu promjenu paradigme, barem na formalnoj razini multilateralnih odnosa. Ova gesta, iako bez neposrednih rezultata, ukazuje na spremnost za dijalog koji bi mogao otvoriti buduće pregovaračke prostore, čak i u nedostatku zajedničke vizije tekućeg sukoba. Razgovor se dotaknuo nekoliko međunarodnih dosjea – od rata u Ukrajini do iranskog nuklearnog programa i odnosa između Rusije i Zapada – bez, međutim, konkretnih rezultata. Ipak, inicijativa poprima važnu simboličku vrijednost, posebno s obzirom na rastuću međunarodnu izolaciju Rusije i njezin unutarnji pritisak na Macrona, suspendiranu između potrebe za podrškom Kijevu i pokušaja očuvanja autonomne diplomatske linije u Europi.
GEOPOLITIČKI KONTEKST: DUGOTRAJNI RAT I HIBRIDNI RAT
Sastanak se održao u iznimno osjetljivom trenutku ukrajinskog sukoba. Ruske snage nastavljaju napredovati na terenu, posebno u području Luganska, koje su proruske vlasti proglasile potpuno okupiranim. Ukrajinske vojne operacije, unatoč simboličnim napadima poput napada dronom na vojnu tvornicu u Iževsku, trpe neuspjehe, također zbog rastuće neizvjesnosti oko zapadne vojne podrške. Ovaj rat nije samo konvencionalan: to je i hibridni rat sastavljen od propagande, kibernetičkih napada, sabotaža i nuklearnih prijetnji. U toj pozadini održan je sastanak Macrona i Putina, rijedak primjer izravnog dijaloga u kontekstu raširenog neprijateljstva i međusobnih optužbi. Sukob je postao paradigma sukoba suprotstavljenih svjetonazora: s jedne strane, liberalno-demokratskog zapadnog bloka; s druge strane, autoritarne Rusije, koja tvrdi da postoji multipolarni međunarodni poredak koji priznaje njezinu središnju ulogu. Ovoj ideološkoj opoziciji dodaje se globalna strateška dimenzija, s novim akterima u nastajanju i fluidnim savezima koji dodatno kompliciraju mogućnost pronalaska zajedničkog i trajnog rješenja. U međuvremenu, rat i dalje odnosi žrtve i pustoši teritorije. Opsada Sumyja od strane oko 50.000 ruskih vojnika, obustava isporuke dijela oružja Kijevu od strane Pentagona iz logističkih razloga i ukrajinske operacije protiv ruske vojne infrastrukture pokazuju da smo još uvijek daleko od stabilne ravnoteže. Rastući ruski vojni pritisak, u kombinaciji s erozijom ukrajinskih obrambenih sposobnosti i neizvjesnošću zapadne podrške, riskira promjenu strateške ravnoteže. Rizik nije samo nastavak rata, već i njegova transformacija u zamrznuti sukob, s razornim posljedicama za europsku sigurnost.
PUTINOVI STAVOVI: RETORIKA SIGURNOSTI I NARATIV ŽRTVE
Tijekom telefonskog razgovora, Vladimir Putin ponovio je narativ koji godinama vodi retoriku Kremlja. Prema ruskom predsjedniku, sukob u Ukrajini izravna je posljedica zapadne politike, krive za ignoriranje strateških interesa Rusije, pogodovanje rađanju onoga što Moskva smatra antiruskim uporištem u Kijevu i toleriranje diskriminacije ruskogovornog stanovništva. Ovo je konsolidirani stav koji odgovornost za sukob stavlja na Zapad i negira ideju ruske agresije. U toj viziji, ruske vojne operacije smatraju se obrambenim i nužnim odgovorom. Putin je inzistirao na potrebi za globalnim rješenjem koje uzima u obzir stvarnost na terenu, jasno se pozivajući na de facto aneksiju ukrajinskih teritorija i želju za konsolidacijom stečenih teritorijalnih dobitaka. Ovaj pristup izuzetno otežava svaki dijalog: za Moskvu svaki pregovor mora započeti legitimizacijom njezinih postupaka; međutim, za Zapad i Kijev poštivanje ukrajinskog teritorijalnog integriteta bitan je preduvjet.
MACRONOVI ZAHTJEVI: PRIMIRJE, SUVERENITET I DIPLOMATSKA INICIJATIVA
Francuski predsjednik zadržao je stav u skladu s europskom linijom, ponavljajući nepokolebljivu francusku podršku suverenitetu i teritorijalnom integritetu Ukrajine. Međutim, Macron je također iznio konkretan prijedlog: proglasiti primirje i otvoriti pregovaračku fazu kako bi se postiglo trajno rješenje sukoba. Ovaj prijedlog odražava pokušaj Francuske da pomiri svoju ulogu pouzdanog saveznika unutar NATO-a i EU s ulogom autonomnog sugovornika na međunarodnoj razini. Macron je oduvijek nastojao promicati europskiji pristup krizi, sposoban potvrditi vodstvo Unije na svom kontinentu izvan američkih stavova. Diplomatska inicijativa proširila se i na Kijev: odmah nakon telefonskog poziva s Putinom, Macron je kontaktirao Zelenskog kako bi ga obavijestio o sadržaju razgovora i ponovio koordinaciju između Francuske i Ukrajine. Izvori iz Elizejske palače, koje su izvijestili glavni međunarodni mediji, zapravo su potvrdili da će dvojica čelnika ostati u kontaktu s obzirom na nadolazeće diplomatske rokove.
IRANSKI DOSJE: RAZLIKE I U NUKLEARNOM PROGRAMU
Druga tema o kojoj se raspravljalo tijekom telefonskog razgovora bio je iranski nuklearni program, koji je sve više u središtu međunarodne zabrinutosti. Putin je podsjetio na zajedničku odgovornost stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a, uključujući Francusku i Rusiju, da osiguraju da Teheran poštuje svoje obveze prema Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja (NPT). Macron je inzistirao na potrebi da Iran dopusti inspektorima Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) da bez odgode nastave s radom. Međutim, čak ni u ovom slučaju nije postignut konkretan dogovor. Stavovi ostaju udaljeni, posebno s obzirom na dvosmislenu ulogu Moskve u podršci Teheranu, posebno u kontekstu vojne i tehnološke suradnje.
POLITIČKI ZNAČAJ TELEFONSKOG POZIVA
Unatoč nedostatku opipljivih rezultata, telefonski poziv između Macrona i Putina predstavlja važan trenutak u europskoj diplomaciji. To nije prekretnica, već signal: čak i u trenucima maksimalne napetosti, izravni dijalog ostaje moguć. Macronov izbor da nastavi kontakt s čelnikom Kremlja može se protumačiti na dva načina. S jedne strane, kao gesta političke odgovornosti usmjerena na istraživanje svih načina za obuzdavanje eskalacije. S druge strane, kao taktički potez za potvrdu vodeće uloge Francuske na međunarodnoj sceni, u vrijeme kada se Njemačka čini neodlučnom, a Sjedinjene Države sve više se usredotočuju na unutarnje i izvaneuropske izazove. Činjenica ostaje da, sve dok Moskva nastavlja smatrati sukob rezultatom zapadne zavjere i nije voljna priznati legitimnost ukrajinskih zahtjeva, svaki pokušaj pregovora riskira propast prije nego što uopće počne.
MIR KOJI JE DALEKI, ALI NE I NEMOGUĆI
Telefonski poziv između Emmanuela Macrona i Vladimira Putina nije dao nikakve konkretne rezultate, ali je pokazao da još uvijek postoji prostor, iako minimalan, za diplomaciju. Francuska, poštujući europsku i transatlantsku liniju, pokušava izgraditi autonomnu ulogu posrednika dijaloga u kontekstu u kojem se čini da je rat u svojoj brutalnosti postao normaliziran. Stavovi ostaju nepomirljivi: Moskva želi priznanje statusa quo, Pariz – kao i cijela EU – brani ukrajinski suverenitet. Međutim, u nedostatku diplomatskih inicijativa, postoji samo jedna alternativa: eskalacija sukoba, s nepredvidivim posljedicama. Najvažnija lekcija telefonskog poziva je možda upravo to da je diplomacija još uvijek moguća, ali da su potrebni politička odlučnost, strateška vizija i prije svega snažan multilateralni pritisak kako bi se strane vratile za pregovarački stol. U suprotnom, rat u Ukrajini riskira postati trajna rana u srcu Europe.