Ima li Trump pravo boriti se protiv ljevičarskog ekstremizma na sveučilištima?

Kada europski mediji pišu o Donaldovoj Trumpovoj borbi protiv lijevog radikalizma na američkim sveučilištima , obično to čine bez ikakvog nijansiranja rasprave. Trump se prikazuje kao prijetnja demokraciji te neovisnosti i slobodi američkih institucija.

S druge strane, sveučilište poput Harvarda – gdje se Trumpova politika najjasnije protivi – opisuje se kao hrabri zagovornik akademske slobode . Harvard se usuđuje suprotstaviti autokratskom poricatelju znanja i preziratelju znanosti. I zato se ne radi samo o akademskoj slobodi već i o demokraciji i liberalnom društvu.

U zapadnom svijetu dobro je utvrđeno načelo da se naša sveučilišta ne bi trebala prilagođavati moći. Istraživači na našim sveučilištima trebali bi se osjećati slobodnima istraživati ​​i predavati što žele (barem u načelu). Slobodno stjecanje znanja ne bi smjelo biti ometano političarima ili ideološkim preferencijama političara. Istraživanje bi trebalo biti slobodno istraživanje, inače nije istraživanje. Istraživači bi trebali biti slobodni istraživači, inače nisu pravi istraživači.

Radi se o demokratskom načelu slobode. Istraživači bi se trebali usuditi propitivati ​​prevladavajući poredak. Trebali bi se usuditi propitivati ​​prioritete političara. Trebali bi se usuditi osporiti ideje običnih ljudi o tome što je istinito i ispravno. Slobodno istraživanje trebalo bi biti slobodna potraga za znanjem.

Ali radi se i o učinkovitosti istraživanja. Istraživanje koje želi unaprijediti misao i znanje mora se usuditi razmišljati o novim stvarima, mora se usuditi propitivati ​​norme i društveno utvrđene „istine”. Tako istraživanje pomiče društvo naprijed. Tako istraživanje ispunjava svoju funkciju izvora društvenog razvoja, napretka i inovacija.

Ako politička moć intervenira u slobodno traganje za znanjem i propisuje istraživačima kako bi trebali razmišljati i što bi trebali raditi, to će biti način uništenja cijelog sustava. Autentična potraga za znanjem ne može se prilagoditi željama moći. Racionalna analiza društva i kulture ne može se nametnuti u ideološku odjeću. Ako sveučilišta počnu plesati po melodiji moći, bit će im stalo samo do potvrđivanja legitimnosti moći. To ne možemo imati tako i ne bismo trebali imati tako u zapadnom svijetu, stoga sveučilište mora biti slobodno od političke moći.

I ovdje ključni koncept postaje neovisnost. Sveučilišta bi trebala biti integrirani dio društva, trebala bi se financirati (uglavnom ionako) javnim sredstvima, odnosno poreznim novcem, ali bi istovremeno trebala biti neovisna u odnosu na politiku. Sveučilišta su stoga u ovisnom odnosu s javnošću kada je riječ o financiranju i nastavnim obvezama, ali bi trebala biti potpuno neovisna kada je riječ o sadržaju istraživanja i nastave koja se proizvodi.

Slika koju ovdje slikamo o istraživanju i nastavi je slika koja trenutno dominira medijima diljem zapadnog svijeta. Sveučilišta bi trebala biti slobodna i neovisna. I u tom svjetlu, Donald Trump postaje autoritarni vođa koji prijeti slobodi sveučilišta i misli.

Ali je li to doista tako jednostavno? Nema li razloga za sumnju kada cijeli medijski establišment ide u istom smjeru kako bi upozorio na prijetnju političke desnice demokraciji?

Istina je prije utopijska fantazija da bi sveučilišta i visokoškolske ustanove funkcionirale potpuno neovisno o političkom i ideološkom kontekstu u kojem djeluju. Također je utopija vjerovati da sveučilišta ne mogu funkcionirati kao politički akteri. Ako se čini da sveučilišta zauzimaju stav o politički nabijenim temama na različite načine, nije li očito da biraju djelovati politički? I može li se očekivati ​​više od često samohvalisavih akademika na našim sveučilištima nego da poriču da djeluju politički i da bi u tom slučaju moglo biti razumno da druge snage u društvu reagiraju na to? Ako je istina da nas obrazovanje čini tako mudrima, onda bi sigurno čak i naši sveučilišni istraživači trebali biti u stanju priznati da sveučilišni svijet koji sebe čini političkim akterom također može očekivati ​​da se prema njemu tako i postupa.

Općepoznato je diljem svijeta da u SAD-u postoji snažno sveučilište . To nije jedini prevladavajući trend, postoje i druge tendencije, ali činjenica je da su američka sveučilišta usvojila – i stvorila – moderni ljevičarski način razmišljanja u kojem se moć i hijerarhije uvijek preispituju, a Zapad i zapadni ljudi uvijek sumnjičavi. To nije nešto što nedvosmisleno slavi američka sveučilišta.

Godine 1996. eksplodirala je takozvana Sokalova prijevara , u kojoj je američki profesor Alan Sokal objavio besmislen tekst s mnoštvom sumnjivih tvrdnji i zaključaka u američkom sveučilišnom časopisu „Social Text”. Afera je otkrila kako samopravedni i ugledni akademski svijet može propustiti tekst pun nerazumnih tvrdnji i začinjen „postmodernističkim” žargonom. Tekst je bio nekoherentan, netočan i nerazuman. Ali bio je ideološki i moderan. Dakle, kada govorimo o američkim sveučilištima koja uživaju tako visok status, istina je i da diljem svijeta postoji određeno podcjenjivanje prema naivnosti s kojom su američki akademici usvojili moderno francusko razmišljanje kako bi stvorili takozvani „postmodernizam”.

Drugi problem bila je dominacija koja je postojala u određenim subjektima očito ideološki pristranog meta-narativnog sustava o hijerarhijama i dominaciji, gdje su bijelci, zapadnjaci i muškarci jednostrano opisani kao nepravedni pobjednici u sustavu razlika i hijerarhija, a gdje su sve ostale kategorije ljudi prikazane kao žrtve. To se možda najjasnije vidi u području istraživanja zvanom „teorija bjeline”, gdje se osoba vidi kao vrlo duboka kada tvrdi da je „bjela” društvena norma u zemljama u kojima su tradicionalno uglavnom živjeli bijelci. (Sve drugo bilo bi vrlo čudno.) I takav fenomen kao što je norma bjeline također se predstavlja kao problem protiv kojeg se treba boriti. Norma bjeline trebala bi biti predmet akademskog i političkog aktivizma koji oslobađa ljude od još jedne norme koja upravlja našim razmišljanjem.

I šire gledano, postoji tendencija – i ovdje možemo govoriti o postmodernizmu – da se sve društvene pojave učine rezultatom korištenja moći. Nacije su izmišljeni pojmovi temeljeni na lažnim idejama homogenosti i isključenosti. Razlike između muškaraca i žena izmišlja patrijarhat koji želi ugnjetavati žene. Razlike među kulturama temelje se na rasističkim idejama o superiornosti Zapada nad navodno primitivnim kulturama. Norme postaju nešto što se dovodi u pitanje i mijenja. Pogotovo zapadne norme.

Kada su nakon rata u Gazi i američka sveučilišta postala poprištem mnoštva izraelskokritičkih, a ponekad čak i antisemitskih manifestacija , to je bila potvrda nečega što je američka desnica već znala. Njihova elitna sveučilišta transformirana su u proizvođače ekstremno lijeve ideologije.

I onda nije sasvim nerazumno da predsjednik i administracija koji imaju mandat naroda da se suprotstave kulturi „woke” i istaknu tradicionalne američke vrijednosti ​​​​​​​​počnu prosvjedovati. Čak i ako vjerujemo u načelo akademske slobode, moramo biti sposobni misliti da čak i tu postoje granice. Da su sveučilišta krenula u ekstremno desnom smjeru, nitko ne bi prosvjedovao da se demokratski predsjednik počeo tome protiviti. U demokraciji, moć nad javnim sredstvima u konačnici mora biti u rukama naroda i njihovih predstavnika. Ako se vlasti i obrazovni sustav kreću u jasnom ideološkom smjeru i time postanu politički akteri, mogu očekivati ​​da će se prema njima tako i postupati.