Subscribe
Kako su ciljane vladine politike pomogle u smanjenju ranog napuštanja školovanja dok su se dijelovi sjeverne Europe borili s teškoćama
Tijekom proteklog desetljeća, rano napuštanje školovanja jedan je od najpažljivije praćenih društvenih pokazatelja u Europskoj uniji. Smanjenje udjela mladih u dobi od 18 do 24 godine koji napuštaju obrazovanje bez završetka više srednje škole nije samo pitanje socijalne uključenosti, već i preduvjet za dugoročnu gospodarsku konkurentnost. EU je postavio jasan cilj za 2030.: sniziti tu stopu ispod 9 posto u cijeloj Uniji. Prema najnovijim dostupnim podacima za 2024. godinu, Europa iznosi 9,4 posto – blizu cilja, ali još nije tamo.
Iza ovog gotovo neizvjesnog promašaja krije se priča o oštro različitim nacionalnim putanjama. Južnoeuropske zemlje, koje su dugo smatrane strukturno slabima u pogledu obrazovnih rezultata, potaknule su velik dio poboljšanja na razini cijele EU. Među njima, Italija se ističe kao slučaj stalnog i politički vođenog napretka, koji odražava namjerno djelovanje vlade, a ne cikličke ili slučajne promjene.
Podaci koje je Onepolis analizirao na temelju podataka Eurostata pokazuju da je cjelokupni europski napredak uvelike potaknut mediteranskim zemljama. Španjolska je smanjila stopu ranog napuštanja školovanja s nevjerojatnih 21,9 posto na 13 posto, dok je Portugal postigao još dramatičniji pomak, smanjivši stopu sa 17,3 posto na 6,6 posto. Riječ je o strukturnim transformacijama, a ne o marginalnim prilagodbama. Slični, iako manje izraženi, trendovi mogu se primijetiti na Malti, u Grčkoj i Italiji, sa smanjenjima od 7,4, 6 odnosno 5,2 postotna boda.
Posebnu pozornost zaslužuju rezultati Italije. Počevši od povijesno visoke početne vrijednosti, zemlja je uspjela smanjiti rano napuštanje školovanja za više od pet bodova u posljednjem desetljeću. Taj napredak nije rezultat jedne reforme, već koordinirane strategije koju su provodile uzastopne vlade, a koja je ojačana posljednjih godina. Ključne mjere uključuju proširene putove strukovnog obrazovanja, jače veze između škola i lokalnih tržišta rada te ciljane intervencije u regijama visokog rizika, posebno na jugu.
Talijanske vlade sve više prepoznaju da rano napuštanje školovanja nije samo obrazovni, već i društveni problem. Ulaganja su usmjerena na borbu protiv napuštanja školovanja povezanog sa siromaštvom, poboljšanje školske infrastrukture i podršku učenicima kroz mentorstvo, podučavanje i programe digitalne uključenosti. Širenje tehničkih i stručnih instituta ponudilo je vjerodostojne alternative isključivo akademskim smjerovima, smanjujući nezainteresiranost među učenicima koji su manje skloni tradicionalnom školovanju.
Ključno je da je Italija također učinkovito koristila europska sredstva, posebno putem instrumenata kohezijske politike i, u novije vrijeme, resursa povezanih s Nacionalnim planom za oporavak i otpornost. Ta su sredstva usmjerena u modernizaciju škola, osposobljavanje učitelja i jačanje usluga usmjeravanja. Rezultat je postupan, ali opipljiv kulturni pomak: ostanak u obrazovanju sve se više doživljava kao ostvariv i vrijedan truda.
Kontrast s dijelovima sjeverne Europe je upečatljiv. Njemačka, koja se često smatra mjerilom za strukovno osposobljavanje i integraciju na tržište rada, zabilježila je porast stope ranog napuštanja školovanja za 3,4 postotna boda u posljednjih nekoliko godina. Danska slijedi s porastom od 2,3 boda, dok su Litva i Cipar zabilježile porast od 2,5 odnosno 4,5 bodova. Iako promjene u metodama prikupljanja podataka tijekom vremena kompliciraju dugoročne usporedbe, razmjeri tih porasta dovoljno su značajni da opravdavaju zabrinutost.
Ovi obrati ističu važnu lekciju: snažne početne pozicije ne jamče kontinuirani uspjeh. Demografske promjene, migracijski pritisci i tržišta rada u razvoju mogu brzo narušiti prethodno stabilne sustave ako politički odgovori zaostaju. U tom kontekstu, napredak Italije čini se još značajnijim. Umjesto da se oslanja na naslijeđene snage, zemlja je slijedila aktivno upravljanje, prilagođavajući svoj obrazovni sustav novim društvenim stvarnostima.
Iako Italija još nije dostigla cilj EU-a za 2030. godinu, njezina putanja je jasno usklađena s njim. Preostali izazov je konsolidacija postignutih rezultata i rješavanje trajnih teritorijalnih razlika. Međutim, smjer je određen. Iskustvo Italije pokazuje da trajna politička pažnja, u kombinaciji s ciljanim ulaganjima i pragmatičnim reformama, može donijeti mjerljive rezultate čak i u strukturno složenim okruženjima.
Dok se Europa približava završnoj dionici prema svom cilju za 2030., slučaj Italije nudi vrijedan primjer: smanjenje ranog napuštanja školovanja nije samo pitanje bogatstva ili tradicije, već i političkih izbora – i odlučnosti da se oni provedu.
Alessandro Fiorentino