Subscribe
Između 10. i 13. lipnja, konzervativna parlamentarna skupina ECR (Europski konzervativci i reformisti) održala je sastanak u Stockholmu gdje su organizirali tri „dana studija“ kako bi raspravljali o svojoj politici i razvijali je.
Jedna od tema rasprave bila je energetska politika EU-a. A pitanje za radnu sesiju kojom je zaključena cijela konferencija bilo je „Kako klimatska i energetska politika utječu na troškove života u Europi“.
Ako prvo uzmemo u obzir pozadinu, dobro je poznato da su konzervativne stranke diljem Europe skeptične kada je u pitanju klimatski alarmizam. To se može shvatiti na različite načine. Djelomično se radi o antiintelektualnoj žili koja postoji unutar svakog konzervativizma, gdje ne vjeruju u sposobnost istraživača i mislilaca da koriste svoj intelekt kako bi izračunali i opisali kako bismo najbolje trebali živjeti. Konzervativci se vole oslanjati na tradiciju i kulturu, na intuiciju i navike. A konzervativci misle da iz iskustva znaju da ljevičarski mislioci – bilo da su čisti liberali ili marksisti raznih vrsta – vjeruju da mogu oblikovati društvo uz pomoć svoje intelektualne moći. Ono što liberali i marksisti predstavljaju kao objektivno i znanstveno utemeljeno znanje često je u stvarnosti obojeno njihovim ideološkim preferencijama.
Ali radi se i o tome što je razumno učiniti iz političke perspektive. Glavne zemlje emitirajuće ugljikove diokside, SAD, Kina, Indija, možda neće promijeniti svoje politike u vezi s emisijama ugljikovog dioksida samo zato što to čini EU. Umjesto toga, mogu imati koristi od pogoršanja konkurentnosti Europe kada električna energija postane skuplja i kada ograničenja emisija ometaju industriju. Rješenje za to, prema elitama EU i prema političkoj ljevici u širem smislu, jest da se rast dogodi uz pomoć zelene tranzicije. Ali možda još nismo stvarno vidjeli da se to događa ili se mora dopustiti da se dogodi samo od sebe. Možda neće biti moguće prisiliti zelenu tranziciju prije nego što tehnologija i gospodarstvo budu spremni, misle mnogi konzervativci.
I ovdje bi ambiciozni klimatski ciljevi koje je EU postavio mogli postati prepreka europskoj industriji i rastu, a time i našoj sigurnosti. Sigurna Europa koja si može priuštiti ulaganje u ponovno naoružavanje naše zajedničke obrane mora biti bogata Europa koja si može priuštiti potrebna vojna ulaganja. A onda možda nije prikladno nametnuti EU zelenu tranziciju za koju naša gospodarstva još nisu spremna.
Moderator rasprave o klimatskoj i energetskoj politici bio je švedski istraživač i ekonomist Christian Sandström. Sandström se u Švedskoj proslavio kao oštar kritičar onoga što naziva zelenim mjehurićima. To se odnosi na industrijska ulaganja u koja se ulažu velika javna sredstva u skladu sa željama političara da ubrzaju ekološki prihvatljiv društveni razvoj. No, političari su često previše optimistični. A budući da se mogu dobiti velika javna sredstva, cinici iz poslovne zajednice također će se uključiti i pokušati izvući novac što je dulje moguće.
U intervjuu za YouTube kanal Riks Europe , koji je proveden u vezi s konferencijom u Stockholmu, Christan Sandström je rekao da fenomen zelenih mjehurića ne postoji samo u Švedskoj, iako je tamo bio izrazito čest (najnoviji poznati primjer je kvar u tvornici baterija Northvolt). Sve češće, kaže Sandström, stvarnost je da se zeleni mjehurići pojavljuju i pucaju i u ostatku Europe. Spominje srušeni elektroenergetski sustav u Španjolskoj, njemački Energiewende, propale projekte vodika u Njemačkoj i drugim zemljama. „Ovo je definitivno europska dilema“, kaže Sandström, i dilema za EU jer je nastala u Bruxellesu.
Riječ je o velikim projektima koje EU sufinancira s ciljem ubrzanja zelene tranzicije. Novac dolazi iz Fonda za inovacije EU-a, iz Fonda za koronavirus i Europske investicijske banke. To je gorivo koje je sada stvorilo i riskira stvaranje zelenih mjehurića jer puste želje imaju prednost nad realizmom i jer cinični ljudi u poslovnoj zajednici mogu pokušati pristupiti javnim sredstvima u koja EU ulaže.
Sandström smatra da zelene mjehuriće stvara ideološki način razmišljanja koji kaže da se moramo stalno razvijati, stvarati nova radna mjesta, zelenu izvoznu industriju i takozvanu održivu budućnost. Sandström se poziva na vlastita istraživanja i vlastite knjige te smatra da ako industrijski projekt zvuči predobro da bi bio istinit, često i jest predobro da bi bio istinit, a to smo vidjeli, na primjer, u slučaju Northvolta u Švedskoj.
Sandström također kaže da se razmišljanje o prisilnoj zelenoj tranziciji temelji na ideji da država, javni sektor, treba funkcionirati poput tvrtke. To je razmišljanje koje trenutno dominira cijelom EU. Jedini je problem što ne funkcionira. Političare često privlači ovo razmišljanje. Sada su poduzetnici i vizionari. Sada su oni ti koji vode ne samo politiku već i gospodarski i tehnološki razvoj. Oni su ti koji nas vode u budućnost, a to je svijetla budućnost u kojoj održivost, klimatska pamet i zeleni rast idu ruku pod ruku. Ideja da velika javna ulaganja treba pratiti gospodarski uspon stoji iza ideje zelenog plana. Ulaganjem u velike zelene projekte, EU neće samo spasiti klimu već i gospodarstvo i rast. Ursula von der Leyen i elite u Europi čini se da vjeruju da je zelena tranzicija trenutak čovjeka na Mjesecu za Europu, ali trenutno se čini više kao prisilno slijetanje.
Na pitanje vidi li ikakvo buđenje problema koji postoje s prisilnom zelenom tranzicijom i sa zelenim mjehurićima, Sandström odgovara da je oprezno optimističan. U Europi postoje političke snage koje su cijelo vrijeme bile skeptične. Sandström kaže da su on i njegovi istomišljenici u znanstvenoj zajednici cijelo vrijeme govorili da imaju snažnog saveznika na svojoj strani i to je stvarnost. Kada sustigne zelene snove, pokazat će se jačim od svijeta snova. Sada stvarno sustiže u obliku bankrota i rastućih cijena električne energije. A u sljedećoj fazi to će postupno prisiliti na promjenu politike u raznim državama članicama i u EU. Još nismo tamo, kaže Sandström, ali sve što su on i njegovi kolege predvidjeli ostvarilo se. Stoga će promijenjeni pogled unutar politike na zelenu tranziciju uskoro postati stvarnost.
Jedan od govornika na radnoj sesiji u Stockholmu koju je vodio Christian Sandström bio je profesor Samuel Furfari, koji ima dugogodišnje iskustvo u europskom sveučilišnom svijetu kao istraživač energetike. U intervjuu za Riks Europe rekao je da prisilna upotreba obnovljivih izvora energije (energija vjetra, solarna energija) uništava europski energetski sustav i čini našu energiju znatno skupljom. To će biti problem prije svega za našu industriju, koja je povijesno imala koristi od sigurne i jeftine opskrbe električnom energijom. Kada nuklearna energija nestane i energija ugljena više ne bude politički moguća, naša industrija će morati platiti. A time će i naš prosperitet patiti.
Na pitanje nije li zabrinut zbog klimatskih promjena, profesor Furfari odgovorio je da bi to pitanje trebalo postaviti Kini i Indiji. One nastavljaju povećavati emisije ugljičnog dioksida istovremeno dok snažne sile u EU žele da zemlje EU preuzmu vodstvo i drastično smanje emisije ugljičnog dioksida, što na globalnoj razini nema nikakav veći učinak.
Sve više ljudi počinje uviđati probleme s prisilnom zelenom tranzicijom. Europa riskira deindustrijalizaciju, Europa riskira slabljenje. To u vrijeme kada kažemo da moramo postati jači jer je geopolitička situacija nestabilnija nego što je bila u dugo vremena.