Nova zapadnjačka renesansa?

Što bi Zapad bio bez renesanse? Što bismo mi Europljani bili bez umjetničkog i intelektualnog pokreta koji je tijekom 15. i 16. stoljeća obnovio i revitalizirao našu kulturu, između ostalog prikazujući tu kulturu kao izravnu nasljednicu grčko-rimske antike?

Renesansa nije bila samo polazište za obnovljeni interes za našu europsku antiku. To je bilo i doba kada su se oblikovale neke od naših europskih država i kada su Europljani započeli osvajanje svijeta. Europa je pronašla svoje mjesto u povijesti i postala dominantan igrač na svjetskoj političkoj pozornici.

Možemo li, na početku trećeg tisućljeća nakon Krista, biti na putu prema novoj renesansi? Prošlo je petsto godina otkako se prvi put dogodilo, pa je možda opet vrijeme.

Mnogi bi rekli da bi to bilo prijeko potrebno. Zapad već nekoliko desetljeća muči grižnja savjesti zbog katastrofalnog kolonijalizma. Upustili smo se u intelektualiziranu i institucionaliziranu mržnju prema sebi. Oikofobija je dobro poznati koncept: strah od sebe, a prije svega strah od toga da budemo svoji i da naglasimo vrijednost svoje kulture i svog identiteta. Dugoročno gledano, ovo je čisto autodestruktivno ponašanje. Na misiji smo uništiti sami sebe.

Pitajte bilo kojeg psihologa. Na individualnoj razini, mi ljudi uvijek trebamo njegovati neki oblik pozitivnog samopoimanja. Sigmund Freud vjerovao je da trebamo živjeti sa zdravim narcizmom. Upravo nas naš zdravi i funkcionalni narcizam tjera da djelujemo u vlastitom interesu i tjera nas da postavljamo granice s drugima i priuštimo si dobar život.

Ovo načelo mora se primjenjivati ​​i na kolektivnoj razini. Društva i kulture također moraju njegovati pozitivno samospoznaju. Kultura mora u nekom smislu željeti postojati, željeti preživjeti, željeti napredovati i željeti se razvijati kako bi uopće imala ikakve šanse za opstanak i razvoj. Ovdje je doprinos političke ljevice razvoju Zapada bio gotovo katastrofalan. Omalovažavamo sami sebe. Nepažljivi smo prema svojim tradicijama. Prihvaćamo nekontroliranu masovnu imigraciju koja slabi položaj zapadnog identiteta u našim društvima. Učimo svoju djecu da vlastitu kulturu gledaju kao problem, a ne kao prednost. Ponekad bi se čak trebali sramiti što su bijeli i zapadnjaci. Trebali bi se sramiti svega što je Zapad učinio kroz povijest. I trebali bi umanjiti vrijednost sebe, svoje kulture i vlastitog identiteta.

Paralela između 16. stoljeća i našeg vremena je važnost novog načina komunikacije. Gutenberg je izumio tiskarski stroj sredinom 15. stoljeća i to je bila novost koja je revolucionirala intelektualni krajolik. Samostane i crkvu izazvali su drugi akteri koji su sada mogli brzo tiskati knjige s uzbudljivim novim sadržajem. To je pridonijelo širenju izazovnih ideja renesanse i reformacije.

Danas internet obnavlja informacijski krajolik i pomaže novim igračima da dovedu u pitanje ustaljene monopole znanja. Prije su veliki mediji i izdavači knjiga kontrolirali protok informacija. Danas svatko može objaviti video na YouTubeu, pisati na vlastitom blogu ili jednostavno komunicirati s drugim korisnicima interneta na društvenim mrežama. To je očito pridonijelo revitalizaciji političke rasprave. Također je pridonijelo njezinoj demokratizaciji.

Ljudi koji su se prije mogli žaliti na etablirane političare samo za kuhinjskim stolom sada mogu javno izraziti svoja mišljenja na internetu. Naravno, to znači krizu i u kvaliteti i u provjeri činjenica. Nije sve pozitivno. Ali teško je poreći da je novi komunikacijski krajolik značio da je javni diskurs postao raznolikiji i sadržajniji. Stari monopoli su izazvani. Slobodni mislioci i disidenti mogu se izravno obratiti svojoj publici bez da stara sveučilišta ili medijske tvrtke mogu išta učiniti po tom pitanju.

Zatim, naravno, imamo sadržaj svih tih novosti koji se prenosi novim kanalima. Nova desnica koja se sada pojavljuje diljem zapadnog svijeta imala je sklonost prema internetu. Nije slučajno da je osoba poput Jordana Petersona napustila tradicionalno sveučilište i umjesto toga koristi internet kao svoje novo sveučilište. Novo i uzbudljivo ne događa se na sveučilištu, već na internetu. A ono što se danas često naziva osobnim razvojem ili samopomoći svojevrsna je praktična filozofija. Kako bismo trebali živjeti? Kako bismo trebali biti sretni? Čemu bismo trebali težiti? Što je dobro i ispravno?

Očito je da se mnogi proroci samopomoći pozivaju na klasične drevne zapadne ideale poput tjelesne svijesti, umjerenosti, trijeznosti, hrabrosti, samopouzdanja, učenja i mudrosti. Stoicizam je danas predmet sve većeg interesa među mladim desničarima. Razlog je svakako taj što živimo u vremenu obilja i užitka. Svugdje postoji višak podražaja u obliku šećera, soli, ugljikohidrata, alkohola, računalnih igara, društvenih mreža, glazbe, filmova, pornografije i jednostavno opće udobnosti. U ovoj situaciji, pozivanje na stoicizam Seneke i drugih klasičnih pisaca ili možda samo na Aristotelovo i Ciceronovo slavljenje vrlina i odgovornosti znači ponovno učiniti antiku relevantnom.

Drugi aspekt je novi interes koji mnogi zapadnjaci očito imaju za kršćanstvo. Isus se vraća. Tijekom renesanse interes za naše podrijetlo i interes za klasični grčki jezik također su stvorili novi interes za izravniji odnos s temeljnim tekstovima kršćanstva u Novom zavjetu. To što smo imali i protestantsku reformaciju i katoličku protureformaciju treba shvatiti kao rezultat obnove kršćanske misli koja se dogodila zahvaljujući povratku intelektualaca tog vremena izvornim tekstovima kršćanstva.

Još jedna zanimljiva paralela je ona o prekidu sa skolastikom. Tijekom srednjeg vijeka intelektualna misao bila je usko povezana sa samostanima i crkvom. Znanost je bila sluškinja vjere, a intelektualna misao bila je ograničena i kršćanskim moralizmom i strogim formalizmom skolastike. S renesansom se intelektualno mišljenje oslobodilo skolastike i to je bila polazna točka i za nove prirodne znanosti i za slobodnije i racionalnije razmišljanje u humanističkim i društvenim znanostima. Nije li očito da se smjelije intelektualno razmišljanje koje vidimo na internetu čini rezultatom oslobađanja koje se trenutno događa od strogog skolasticizma našeg vremena?

Čak i danas, humanističko i društveno-znanstveno razmišljanje koje postoji u etabliranim institucijama dominirano je moralnim načelima (kako ih definira politička ljevica) i sterilnim formalizmom. Veliki intelektualci našeg vremena vjerojatno više nisu na sveučilištima, već na internetu. A najljući kritičari Jordana Petersona na sveučilištima bit će za dvjesto godina otprilike jednako poznati kao što su danas akademici koji su kritizirali Voltairea u 18. stoljeću.

Svjedočimo pojavi novog zapadnog osjećaja sebe. Sve je veća svijest o nužnosti muških vrijednosti, snage i samopouzdanja. Također raste interes za vlastitu kulturu i vlastitu povijest. I još jednom, antika, možda najveće zlatno doba naše kulture, nalazi se u središtu naših napora da se ponovno izmislimo.

Ima nade za Zapad. Već smo to prije učinili. Bili smo samouvjereni i ponosni. Učinili smo velike stvari. Druga velika zapadnjačka renesansa bila bi upravo ono što nam je najpotrebnije.