Subscribe
U svom glavnom govoru u Napulju, Roberts Zīle poziva EU da se suoči sa svojim vojnim ranjivostima financiranjem, koordinacijom i strateškom voljom suoči s rastućim globalnim prijetnjama.
U vremenu kada se posljedice rata odvijaju odmah izvan njezinih granica, Europa si više ne može priuštiti ignoriranje kritičnih ranjivosti u svojoj vojnoj infrastrukturi. Na konferenciji stranke Europskih konzervativaca i reformista (ECR) u Napulju, održanoj od 10. do 12. srpnja 2025., Roberts Zīle, potpredsjednik Europskog parlamenta, održao je oštar i uvjerljiv govor: Europa mora poboljšati svoju vojnu mobilnost ili riskira stratešku paralizu suočena s vanjskom agresijom.
Zīleova poruka nije bila poruka uzbune, već hitnosti utemeljene na teško naučenim lekcijama iz Ukrajine. „Rat nas je naučio da ako se trupe i oprema ne mogu brzo kretati preko našeg kontinenta“, upozorio je Zīle, „tada odvraćanje propada prije nego što se ispali prvi metak.“ Njegov poziv je jasan: Europa mora tretirati vojnu mobilnost kao vitalnu stratešku prednost – a ne kao logističku naknadnu misao.
Skrivena uska grla europske vojne infrastrukture
Zīle je živopisno prikazao logističke i infrastrukturne prepreke koje trenutno potkopavaju obrambenu spremnost Europe. Jedna od glavnih prepreka je nedostatak standardizirane infrastrukture u državama članicama. Različite željezničke širine, nekompatibilna ograničenja težine mostova i nepovezana prometna pravila nisu samo birokratske smetnje – oni su obveze u stvarnom vremenu u svakom koordiniranom vojnom odgovoru. Nekompatibilnost željezničkih sustava, na primjer, više je od inženjerskog problema. To znači da se oklopna vozila ne mogu učinkovito rasporediti preko granica; to znači da vitalne zalihe riskiraju kašnjenje; i to znači da je europsko obećanje kolektivne obrane potkopano fizičkom i proceduralnom fragmentacijom.
Zīle je istaknuo potrebu definiranja i ulaganja u ključne vojne koridore diljem Europe – rute koje moraju biti sposobne brzo i pouzdano prevoziti tešku opremu, mobilne zapovjedne jedinice i hitnu podršku. No, naglasio je da ti napori neće nikamo dovesti bez standardizacije pravila i bliže međuvladine koordinacije.
Nedostatak financiranja i strateška sljepoća
Europska ulaganja u vojnu mobilnost i dalje su žalosno nedovoljna. Zīle je istaknuo ograničeni opseg Instrumenta za povezivanje Europe, primarnog mehanizma EU-a za financiranje infrastrukture, koji ne daje prioritet vojnom prijevozu s dvojnom namjenom. Iako programi poput Europskog mirovnog fonda nude određenu financijsku potporu, Zīle je naglasio strukturne poteškoće s kojima se suočavaju mnoge države članice: one jednostavno nisu u mogućnosti ili ne žele povećati doprinose usred ograničenih proračuna i političkih ograničenja.
Ovdje je Zīle predložio dva rješenja. Prvo, EU mora restrukturirati svoje proračunske prioritete kako bi izričito podržao obrambenu spremnost. Drugo, nacionalne vlade moraju prepoznati vojnu mobilnost kao dio vlastite strateške infrastrukture – koja zaslužuje istu pažnju i hitnost kao i civilni promet, energija ili digitalna povezivost. Također je pozvao na proceduralne reforme koje bi ubrzale prekogranično raspoređivanje, naglašavajući da su vojni kamioni zaglavljeni u carinskim redovima na europskim granicama – stvarnost čak i unutar schengenskog prostora – „sramota u 21. stoljeću“.
Smanjivanje industrijskog jaza: Kriza povjerenja
Osim infrastrukture, postoji jednako hitna briga: europski obrambeni proizvodni kapacitet. Zīle je identificirao nekoliko kritičnih nedostataka u proizvodnji vojne opreme – od željezničkih vagona do mobilnih mostova i vozila s dva motora. „Ovo je klasičan scenarij kokoši i jajeta“, objasnio je. „Industrija neće povećati proizvodnju bez ugovora, a vojske ne mogu sklapati ugovore bez uspostavljene proizvodnje.“
Tvrdio je da je potrebno vodstvo javnog sektora kroz dugoročna jamstva za nabavu. Vlade moraju osigurati poticaje, smanjiti regulatornu nesigurnost i smanjiti rizike investicijskog okruženja za proizvođače obrambene opreme. U suprotnom, Europa će u kriznim vremenima ostati ovisna o vanjskim dobavljačima – ranjivost koja bi trebala biti nepodnošljiva u današnjoj geopolitičkoj klimi.
Prema novoj strateškoj kulturi u Europi
Ali možda najdublji dio Zīleovog glavnog govora nije bio o željeznicama, proračunima ili strojevima – bio je o načinu razmišljanja. „Europa je živjela u drugačijem svijetu“, rekao je, „svijetu u kojem se mir uzimao zdravo za gotovo, a prijetnje su se činile dalekima. Taj svijet je nestao.“
Zīle je pozvao na temeljnu promjenu u načinu na koji Europa gleda na svoje sigurnosne obveze. Obrana i mobilnost više se ne bi smjele smatrati teretima, već stupovima suvereniteta i strateške autonomije. Pozvao je Europski parlament i nacionalne čelnike da nadiđu apstraktnu strategiju i počnu provoditi opipljive, djelotvorne obrambene planove. Izazov, kako ga on vidi, nije tehničke, već političke prirode. To je volja za djelovanjem – probijanje samozadovoljstva, tretiranje sigurnosti kao nečega što se ne može pregovarati i priprema ne samo za današnje prijetnje, već i za sutrašnje neizvjesnosti.
Strateška budućnost Mediterana — i Europe
Govoreći iz Napulja, povijesnih vrata između Europe i njezinih južnih susjeda, Zīle je jasno dao do znanja da Mediteran nije samo geografska granica – to je poligon za testiranje europske strateške zrelosti. Od nestabilnosti u Sjevernoj Africi do ruskih pomorskih ambicija, regija naglašava važnost brzog raspoređivanja i otporne infrastrukture. Mediteran, implicirao je, oblikuje europsku budućnost – ali samo ako Europa odluči oblikovati svoju vlastitu.
Sigurnost ne može čekati
Glavni govor Robertsa Zīlea nije bio samo politički govor; bio je to poziv na oružje – figurativno, a ako je potrebno i doslovno. Europa se mora osloboditi desetljeća inercije i ulagati u vlastite sposobnosti obrane, odvraćanja i reagiranja. Vojna mobilnost nije luksuz – to je tetiva koja povezuje kolektivnu obranu. Bez nje, europsko jedinstvo je papirnati štit. Hoće li EU reagirati s hitnošću i koherentnošću koju je Zīle zahtijevao, tek ćemo vidjeti. Ali jedno je sigurno: vrijeme istječe i sigurnost više ne može čekati.
Alessandro Fiorentino