Subscribe
Više od dvije godine nakon početka Melonijeve vlade, prvi službeni bilateralni sastanak na vrhu između talijanskog premijera i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona konačno se održao 3. lipnja, označavajući značajnu prekretnicu u francusko-talijanskim diplomatskim odnosima. Do tada su kontakti između dvojice čelnika bili ograničeni na neformalne prigode, što je odražavalo produljenu fazu političkog distanciranja koja je često rezultirala stvarnim trenjem. Sastanak je stoga protumačen kao pokušaj prevladavanja napetosti iz nedavne prošlosti. Inicijativu je, prema francuskim izvorima, promovirao sam Macron, s ciljem ponovnog pokretanja bilateralnog dijaloga. Na kraju summita najavljen je i novi sastanak koji će se održati u Francuskoj 2026. godine, što je znak postupne normalizacije odnosa.
PRESEDANI I RAZLIKE
Od početka Melonijeve vlade, odnosi između Italije i Francuske su se pogoršali, obilježeni čestim javnim trenjem, strateškim razilaženjima unutar EU i zahlađenjem bilateralne suradnje. Prva kritična epizoda datira iz studenog 2022., kada je talijansko odbijanje da primi brod Ocean Viking potaknulo francuskog ministra Darmanina da definira vladin stav kao „neprihvatljiv” i da obustavi preraspodjelu izbjeglica. To je označilo prekid tradicionalne suradnje po pitanju migranata. U međuvremenu, Italija je zauzela asertivniji stav u Europi, s Matteijevim planom i središnjom ulogom u reformi Pakta EU o imigraciji, izazivajući nepovjerenje Pariza. Nesporazumi su se pogoršali isključivim diplomatskim odlukama, poput sastanka Macron-Scholz-Zelensky u Elizejskoj palači (veljača 2023.), koji je iritirao Rim zbog isključenja. Također 2023. francuske kritike postale su oštrije, a optužbe protiv talijanske politike Macronova stranka definirala je kao „nehumane”, dok je Meloni odgovorio pripisujući napetosti unutarnjim kalkulacijama povezanim s izazovom s Le Pen. Unatoč epizodama tehničke suradnje, sukob je dosegao vrhunac na G7 u lipnju 2024., kada je Italija spominjanje pobačaja u završnom dokumentu shvatila kao instrumentalizaciju za francuske izborne svrhe. Stavovi se također razlikuju o međunarodnim dosjeima: Rim se distancirao od onih koji su „voljni” poslati trupe u Ukrajinu, izazivajući gnjev Macrona, koji je Melonija optužio za širenje „lažnih vijesti”. Odnos između dviju zemalja stoga je posljednjih godina postao strukturno konfliktan, obilježen ideološkim razlikama i jednostranim izborima, s malo konvergencije oko zajedničke vizije za Europu.
TEME BILATERALNOG SASTANKA
Tijekom summita obrađena su brojna pitanja od ekonomske, industrijske i međunarodne važnosti. U područjima poput konkurentnosti, industrijske politike, energetske tranzicije i suradnje u čeličnom i automobilskom sektoru, pojavila se značajna konvergencija. Međutim, i dalje postoje razlike u strateškim pitanjima, posebno u pogledu europske sigurnosti, podrške Ukrajini i upravljanja mirovnim procesom. Predsjednik Macron ponovio je svoju podršku „koaliciji voljnih”, dok je Italija izrazila rezerve, preferirajući multilateralne pristupe koji su manje operativno izloženi. Unatoč tome, zajednička izjava potvrdila je bezuvjetnu podršku Ukrajini, kao i želju za jačanjem europske obrane na industrijskoj i tehnološkoj razini. Raspravljalo se i o transatlantskim odnosima i krizi na Bliskom istoku. Postojale su značajne razlike u pogledu izraelsko-palestinskog sukoba: dok je Macron ponovio svoju predanost rješenju „dva naroda, dvije države” i mogućem priznanju Palestine, talijanski stav bio je oprezniji, podređujući svaku odluku mogućoj podršci SAD-a. Ukratko, summit je predstavljao značajan pokušaj ponovnog pokretanja bilateralnih odnosa, koji su do sada bili uvjetovani ideološkim trenjima i strateškim razilaženjima. Unatoč stalnim neslaganjima, pokrenuti dijalog signalizira zajedničku želju za jačanjem suradnje o ključnim pitanjima za stabilnost Europske unije, otvarajući mogućnost evolucije prema većoj političkoj konvergenciji.