Subscribe
Više od deset godina nakon završetka procesa pristupanja Islanda EU, vlada lijevog centra u Reykjaviku, na čelu s premijerom Kristrúnom Frostadóttirom, organizira referendum kako bi zatražila mišljenje Islanđana o ponovnom pokretanju pregovora o pridruživanju Uniji. 29. kolovoza islandski građani bit će pozvani na birališta kako bi odlučili slažu li se s ponovnim otvaranjem pregovora s Bruxellesom. Ovo glasovanje neće se odnositi na formalno primanje ove male sjevernoatlantske zemlje u EU, već na glasovanje koje bi moglo dovesti do nastavka potrebnih koraka prema tome.
Vladu u Reykjaviku, koja očekuje podršku Islanđana, predvodi takozvana „proeuropska“ koalicija koja se sastoji od tri lijeve i stranke lijevog centra – situacija gotovo identična onoj iz 2009., kada je koalicija triju stranaka s lijeve strane političkog spektra podnijela islandski zahtjev za članstvo u EU.
Izgledi za formalno pristupanje Islanda ponovno su postali pitanje nacionalnog – i, naravno, europskog – interesa usred rasprava o potrebi jačanja sigurnosti suočene s potencijalnim vanjskim prijetnjama. Baš kao i 2009. godine, kada je tadašnja vlada težila brzom pristupanju i usvajanju valute EU, koju je proeuropski tabor smatrao „vitalnom“ za vraćanje financijske stabilnosti nakon ekonomske krize. Dok je lijeva vlada bila spremna odreći se kontrole nad ključnom monetarnom politikom, vlada desnog centra koja je uslijedila zauzela je suprotan pristup i okončala proces pristupanja koji je započeo nekoliko godina ranije.
Danas se političke snage iste ideološke orijentacije pozivaju na vanjske prijetnje nacionalnoj sigurnosti – prijetnje koje, naravno, više ne bi postojale da se Island pridruži EU – kako bi osigurale povoljan odgovor na referendumu 29. kolovoza. Glasanje za ponovno otvaranje pregovora s Bruxellesom imalo bi ogromnu težinu ako bi buduća konzervativna vlada – nakon nadolazećih parlamentarnih izbora u studenom 2028. – odabrala suverenitet, kulturni identitet i realizam umjesto „integracije“ koja bi dovela do gubitka upravo tih vrijednosti.
Island nipošto nije „odvojen“ od Europske unije, kako sugerira prointegracijski ljevičarski tabor. Iako tehnički nije dio EU, Island je ipak član Europskog gospodarskog prostora i dio Schengenskog prostora. Nedostatak de jure članstva ni na koji način ne sprječava ovu otočnu naciju da bude dio šire europske obitelji. Kad je riječ o obrani, iako nema vlastite oružane snage, Island je član NATO-a od prvog dana, s jakim odnosom sa Sjedinjenim Državama putem 75 godina starog bilateralnog sporazuma. Island ponovno nije nipošto izoliran u smislu nacionalne sigurnosti.
Pravo pitanje na koje bi Islanđani trebali odgovoriti za nekoliko tjedana jest je li pridruživanje Europskoj uniji, sa svim svojim implikacijama, zaista u najboljem interesu islandskog naroda i društva. Zašto bi Reykjavik bio spreman prihvatiti direktive ili propise koje nameću Bruxelles i veće države članice ili prijenos ovlasti koji bi utjecao na vitalne sektore islandskog gospodarstva, poput ribarstva? Zašto bi Island bio spreman platiti cijenu gubitka suvereniteta? Ključna prednost za Island je ta što je, time što nije član EU – zapravo, upravo zbog tog statusa – uspio zadržati kontrolu nad vlastitim politikama, fiskalnim, ekonomskim, sigurnosnim i tako dalje. To više ne bi bilo moguće ako bi postao de jure član Europske unije.
Upozorenje koje je izdala Guðrún Hafsteinsdóttir, čelnica oporbe, svakako ne treba ignorirati; kako ističe, odluka o ponovnom otvaranju pregovora o pristupanju mora istinski pripadati islandskom narodu i ne smije biti pod utjecajem vanjskih sila i pritisaka. Prema trenutnim anketama, glasovanje 29. kolovoza bit će vrlo tijesno.