Subscribe
U društvu, koliki utjecaj građani trebaju imati na to tko su im susjedi?
Masovna imigracija u Švedsku uzrokovala je komplikacije u svim sektorima društva, baš kao i drugdje u Europi. Ne treba spominjati kriminal i probleme socijalne skrbi, društveno trenje koje se doživljava u mnogim europskim gradovima jedno je od najfascinantnijih i najsloženijih pitanja koja definiraju naše vrijeme, koliko god većina političara i medija to ne želi priznati.
Uzima se zdravo za gotovo da multikulturalna društva imaju niži stupanj društvenog povjerenja. Fenomen samosegregacije različitih kulturnih skupina dokazan je kroz povijest, ali su ga mnoge snage u modernoj zapadnoj politici prkosno opisivale kao neuspjeh društva i države. Ova vrsta retorike obično prati priznanja neuspjeha prevladavajuće migracijske politike. U praksi, ona prebacuje odgovornost s političara na civilno društvo i same građane.
Ljudi, bez obzira na svoje podrijetlo, imaju pravo okupljati se s kim god žele. Država ne diktira prijateljstva i društvene odnose, niti diktira gdje ljudi smiju, vlastitim sredstvima, kupiti kuću ili unajmiti stan. To podupire individualnu slobodu koja je jedan od temelja modernog zapadnog društva od ukidanja kmetstva u ranom modernom dobu. I dugo se vremena lijevi centar pozivao na ovo pravo kada se isticao problem imigriranih paralelnih društava.
Je li rješenje prisilno miješanje stanovništva?
U zemljama koje su u novijoj povijesti imale manje-više neuređen prijem tražitelja azila, poput Švedske, raspravljalo se o posljedicama slobode migranata da se nasele gdje god žele. No prije nego što su problemi nekontrolirane masovne imigracije postali previše očiti, ljevica je češće istupala u obranu slobode slobodnog naseljavanja nego što je to činila. To je bilo ukorijenjeno u otvorenoj ljevičarskoj predanosti multikulturalizmu. Desnica centra iznosila je ideje o kontroliranoj raspodjeli migranata, iako se nije nužno protivila njihovom ulasku u zemlju.
Danas je glavna podjela u vezi s unutarnjom distribucijom migranata preokrenuta; švedski socijaldemokrati aktivno se zalažu za sustavnu preraspodjelu migranata, ili izraženo tehničkijim i nejasnijim terminima, socioekonomski ranjivih skupina, kako bi se potaknulo veće naseljavanje u područjima gdje ima manje imigranata – poput uglavnom švedskih naselja srednje klase. Ova politika, koju stranka nejasno izražava na nacionalnoj razini, ali se primjenjuje na općinskim razinama, provodi se izgradnjom stanova za najam u velikim razmjerima u područjima koja karakteriziraju obiteljske vile, korištenjem neizgrađenog prostora između kuća. Očekuje se da će stanovi biti rezervirani za nove doseljenike, tražitelje azila ili da će se prioritet dati skupinama koje se sele iz područja u kojima dominiraju imigranti. Kritičari s desnice ismijavaju tu politiku kao „tvångsblandning“ ili doslovno „prisilno miješanje“.
Desnica, s druge strane, sve više prihvaća konzervativnu retoriku da je „segregacija“, koja se dugo vremena opisivala kao društvena bolest i ništa drugo, dobrovoljna i neizbježna. To se, naravno, poklapa s razumnijim stavovima o imigraciji. Korijen problema s imigrantskim kriminalom je povijesna pogreška da je toliko mnogo ljudi dobilo dozvole za ulazak i boravak uz malo ili nimalo provjere identiteta i dugoročnog pravnog statusa. Segregacija nije pokretački faktor kriminala, jer dokazi govore o činjenici da je kriminal povezan s određenim skupinama (obično ljudima s u najboljem slučaju labavim zahtjevima za azil, a u najgorem s potpuno ilegalnim statusom), a ne s ljudima koji žive u segregaciji.
Dok je desnica postupno uspjela odvojiti stvarne društvene probleme, uglavnom kriminal, od činjenice da se ljudi prirodno vežu za vlastitu skupinu, ljevica je sve više svojom glavnom misijom postavila okončanje segregacije. U lijevoj komunikaciji imigracija je gotovo uvijek pozitivna, ali segregacija je uvijek negativna. Opći obris dvaju tabora je da ljevica želi provoditi socijalni inženjering putem preseljenja, dok desnica želi održati mir i riješiti probleme uzrokovane imigracijom suočavanjem s kriminalom i deportacijom ilegalnih imigranata.
Rezultat ljevičarskog političkog projekta koji ima za cilj oblikovati demografski sastav cijelih susjedstava ili gradova vjerojatno nije kraj segregacije. Takvi će napori biti u suprotnosti s dobro dokumentiranim ljudskim potrebama za okupljanjem s obitelji, sunarodnjacima i kulturnim srodnicima te će zapravo samo odgađati stvari dok se „problem“ ne locira negdje drugdje.
Čak i ako se ukloni politički nabijeni aspekt prisilnog miješanja Šveđana s imigrantima, veliki stambeni projekt koji socijaldemokrati planiraju potencijalno je izuzetno nepopularan. Razvoj zemljišta jedno je od najkontroverznijih svakodnevnih političkih pitanja, s obzirom na način na koji utječe na živote ljudi i njihovo lokalno područje. Već sada mnoge općine imaju svoj udio u stalnim sukobima između vlasti i lokalnih stanovnika, u vezi s krčenjem šuma i urbanom konsolidacijom. Bez obzira kome su namijenjeni jeftini stanovi za najam, ovaj brutalni pristup naići će na veliki otpor.
Je li Švedska doista segregirana?
Sama riječ „segregacija“ možda nije prikladna za objašnjenje „socioekonomske“ situacije u Švedskoj i drugim europskim zemljama koje se nalaze u istoj situaciji. Čak i ako su imigranti koncentrirani u određenim dijelovima gradova, europska urbana područja općenito su dobro povezana, a društvene interakcije između skupina koje ljevica želi izazvati namjernom politikom naseljavanja već su uobičajene u javnom prijevozu, školama i na radnim mjestima te u komercijalnim područjima. Ovaj se aspekt često zanemaruje, a segregacija se umjesto toga predstavlja pukom prisutnošću stambenih područja u kojima dominiraju imigranti.
U Švedskoj riječ „segregacija“ također nosi konotaciju da je politički nametnuta, s primjerima poput povijesne segregacije Afroamerikanaca u Sjedinjenim Državama ili režima apartheida u Južnoj Africi koji se podsvjesno evociraju. Ovu retoriku posebno koriste određeni radikalni glasovi na ljevici, koji tvrde da su političari namjerno koncentrirali imigrante u određenim područjima kako bi ih držali podalje od javnosti. U stvarnosti, kako ističe desnica, tendencija „grupiranja“ imigrantskih zajednica nije ukorijenjena u antagonizmu bilo koje stranke, već je rezultat osnovne ljudske psihologije da se držimo onih koje najbolje poznajemo.
Snaga riječi koja se koristi za opis fenomena može ga stoga pojačati kao problem. Mora se priznati da je vrlo teško sažeto objasniti ovu grupnu psihologiju, a istovremeno izbjeći negativno nabijenu terminologiju.
Kako se rješava problem?
Pitanje je je li segregacija problem koji treba riješiti. U svojoj srži to je vrlo teoretsko pitanje. Fokus bi se možda trebao staviti na rješavanje praktičnih problema, poput kriminala i drugih problematičnih ponašanja koje pokazuju ljudi iz segregiranih zajednica. Ako se negativni elementi imigrantskih zajednica marginaliziraju učinkovitim policijskim djelovanjem, obrazovanjem i provedbom zakona o migracijama, navodni problem skupina koje se koncentriraju u određenim područjima vjerojatno nestaje. Uklanjanje prijetnji životu i imovini koje su povezane s određenim područjima u kojima dominiraju imigranti učinit će ih sigurnijima za sve, a društvene barijere koje postoje između domaćeg stanovništva i imigranata vjerojatno će s vremenom nestati.
„Prisilno miješanje“ socijaldemokrata samo će produbiti sumnju među skupinama i prema državi. Znajući da je kulturna segregacija inherentna pojava u društvu, vjerojatno će poslužiti i iskorjenjivanju kulture homogenih stambenih područja, jer će Šveđani koji su dragovoljno odlučili ne živjeti u blizini imigranata samo spakirati kofere i preseliti se.
Imigranti koji postanu subjekti ovog ljevičarskog projekta također će se osjećati više kao pijuni bez slobodne volje – a da ne spominjemo da postoji mnogo imigranata koji su odrasli u područjima pogođenim kriminalom i društvenim problemima, ali su se obrazovali i izvukli iz te autsajderske situacije, a sada žive među Šveđanima u istim područjima za koja socijaldemokrati tvrde da su „odvojena“ od imigranata. Jednostavno rečeno, „prisilno miješanje“ poremetit će aktivne izbore koje su imigranti, kao i Šveđani, napravili. Nitko nije pobjednik, osim socijalnih inženjera stranke kojima nikada neće ponestati posla.