Subscribe
U Švedskoj se među konzervativcima vodi rasprava o metodama kojima moraju ponovno osvojiti svoju naciju od destruktivnih liberala i progresivaca. Treba li to biti kompromis, pragmatizam i pridržavanje svih pravila državništva koje je uspostavila bivša generacija političara? Ili bi to trebalo biti brzo i nemilosrdno povlačenje tepiha ispod nogu progresivaca koji su našoj zemlji donijeli takvu bijedu?
Dvije strane, ovdje opisane donekle općenito i ne previše precizno, počele su se pojavljivati kada je sadašnja vlada desnog centra, koju podržavaju nacionalistički Švedski demokrati, postala kritizirana s desnice zbog sporog tempa reformi i malo pozitivnih rezultata. Sukob je prepoznat i u mnogim drugim zemljama, gdje se osjećaj hitnosti spašavanja zemlje od sve većih problema natječe s uvažavanjem održive i stabilne vlade. Može se okarakterizirati kao sukob između populizma i vladavine prava, ovisno o tome koliko daleko ide svaka strana.
Kada postoji misija spašavanja nacije od sigurne propasti, otvara se mnogo mogućnosti. Konvencije se mogu kršiti, pravila zakonodavne vlasti mogu se zaobilaziti, zakoni se mogu donositi unatoč legitimnoj kontroli pravnih revizija i interesnih skupina.
Međutim, rizik je da se time postavlja presedan za budućnost politike, koji će sve više opravdavati cilj nad sredstvima. Bez pridržavanja uobičajenog protokola parlamentarne demokracije, koliko god on bio krut u određenim zemljama, rizik je ogroman da će sljedeća vlada poništiti sve što je netko prošao kroz žurbu. Revolucija se često svrgava jednako brzo kao što se i uzdigne.
Ali što ako se propast nepovratno približava, dok su političari zauzeti donošenjem važnih zakona kroz mjesece i godine birokracije? Poštena igra u politici građanima ne koristi ako i dalje gube svoju zemlju zbog nekontrolirane imigracije, islamizacije i kriminala. To je tanka linija kojom konzervativci na Zapadu moraju hodati.
Bauk u Švedskoj: Mađarska
Prijetnja dalekosežnih konzervativnih reformi u Švedskoj se često odbija prizivanjem političkog razvoja Mađarske, pod strankom Fidesz i Viktorom Orbánom. Općenito, svako promicanje tradicionalnih obiteljskih vrijednosti, nativizma i kršćanske religije uspoređuje se s pretvaranjem Švedske u autoritarnu državu izopćenicu, često s implikacijama proruskih sklonosti.
Iako je istina o Mađarskoj svakako složenija od toga, ova slika zemlje ostala je prisutna u mislima mnogih liberala i progresivaca u Europi. Ukorijenjena je u mnogim reformama koje je poduzela Fideszova vlada, a koje se smatraju nesrazmjernima, neliberalnima i učvršćuju moć Fidesza i stranački bliskih oligarha na štetu oporbe. Radnje koje izazivaju emocionalne reakcije, poput odbijanja tražitelja azila tijekom migrantske krize i, u novije vrijeme, ustavne zabrane parada ponosa, također doprinose slici Mađarske kao zemlje koja ne poštuje vladavinu prava i ljudska prava.
Budući da se konzervativna transformacija Mađarske dogodila u relativno kratkom vremenu, uglavnom pod utjecajem jedne stranke, Fidesza, i posebno jednog moćnika, Viktora Orbána, prikazana je kao najbolji primjer beskompromisne, suvremene desničarske revolucije. I to je sada sjeme koje je posijano; lijeva alternativa obećala je “zamijeniti” Fideszov sustav, koji smatra “nemogućim za popravak ili reformu”, prema riječima vođe oporbe Pétera Magyara iz stranke Tisza. Čim je ‘revolucija’ započela, mogla bi se i obrnuti.
Uspjeh konzervativaca i nacionalista u Mađarskoj posljednjih se nekoliko godina smatra uzorom za nacionaliste u drugim dijelovima Europe. Orbán je predvodio politike usmjerene na smanjenje progresivnog i liberalnog institucionalnog gušenja obrazovanja i kulture, sveo je imigraciju neeuropljana na apsolutni minimum i uveo mjere za povećanje nataliteta domaćih Mađara.
Jesu li sve ove reforme ugrožene ako ljevica naslijedi Fidesz na sljedećim izborima? Ako mađarska oporba namjerava biti jednako ratoborna kao što doživljavaju Orbánovu vladu, postoji visok rizik da bi Mađarska mogla napraviti radikalni zaokret, u skupinu globalista i progresivista. Potrebno je pažljivo razmotriti prije nego što konzervativci u srcu Europe odluče oponašati Viktora Orbána, jer bi se njegova utopija mogla pokazati kao bljesak u tiganju.
Poljska situacija
Razvoj događaja u Poljskoj nakon što je PiS, Pravo i pravda, izgubio kontrolu nad vladom 2023. godine mogao bi biti nagovještaj onoga što dolazi Mađarskoj. Vlada Donalda Tuska koristila je optužujuću retoriku o tome da Pravo i pravda kontrolira nekoliko institucija u Poljskoj, poput javnog televizijskog kanala. Rukovoditelji i ostalo osoblje televizijskog servisa povezano s Pravom i pravdom zamijenjeni su, ponekad vrlo kontroverzno, ljudima s očitim vezama s Tuskovom vladom. Dijelovi pravosuđa i državni odvjetnici imenovani pod Pravom i pravdom brzo su otpušteni, a ključne osobe u nekoliko drugih agencija zamijenjene su, sve s motivacijom da se “okonča okupacija državnih institucija od strane Prava i pravde”. U međuvremenu, bivši ministri Prava i pravde u vladi uhapšeni su i optuženi za razne oblike korupcije.
Poljski liberali očito vjeruju da su konzervativna infiltracija i zlouporaba moći vrlo duboko ukorijenjeni te će zanemariti neka ustavna očekivanja kako bi ih prevladali. Poljsko predsjedništvo, koje još uvijek drži Andrzej Duda iz stranke Pravo i pravda, optužilo je Tuskovu vladu da svojim teškim prodorom kroz sve razine službenog društva krši vladavinu prava i ustav zemlje. Time je postavljena pozornica za ratobornost obje stranke, koje očito vjeruju da se bore protiv duboko korumpiranog i nemoralnog sustava. Sljedeći put kada konzervativci osvoje kontrolu nad Poljskom, vjerojatno će se odigrati slične scene kao one pod Tuskom – s obrnutim ulogama.
Zanimljivo je da u Poljskoj, kao i u Mađarskoj, konzervativci i nacionalisti čine institucionalnu moć, dok progresivci i liberali igraju ulogu populističkih križara protiv korupcije – u Zapadnoj Europi taj je odnos obično obrnut, s institucijama koje kontrolira ljevica, dok desnica vodi tešku bitku. Ipak, polarizacija koja uzrokuje ovo nepovjerenje između ljevice i desnice i dalje odražava tendencije koje vidimo u Zapadnoj Europi. Ona samo poprima drugačiji oblik u bivšem Istočnom bloku, gdje je situacija pod utjecajem povijesti komunističkih režima.
Negativne reakcije protiv Trumpa
Za zemlju koja se više može usporediti sa zapadnoeuropskom situacijom, Sjedinjene Države pod Donaldom Trumpom možda su najsmjeliji eksperiment iz kojeg bi konzervativci u Europi mogli učiti. Dok je Trump uspješno ispunjavao neka obećanja, poput okončanja masovnih migracija u Sjedinjene Države, koja je cijena njegove borbe protiv ukorijenjenog ljevičarstva u Washingtonu i na sveučilištima?
Posljedice trenutne iteracije trumpizma naširoko se nagađaju u globalnim medijima još od dana kada je Trump preuzeo dužnost. Američki odljev mozgova, pad američke meke moći i neuspjeh javnih američkih službi i infrastrukture predloženi su kao posljedice raznih njegovih politika. Politički, neki kažu da bi konzervativci, naime republikanci, mogli biti isključeni iz vlasti dugo vremena kada se prašina slegne. Desničarski radikalizam stvara ljevičare, baš kao što su prethodne godine ljevičarskog ludila stvorile desničare.
Još uvijek nije jasno što će Trumpov drugi mandat učiniti za konzervativne i nacionalističke ambicije u SAD-u. Ako su Poljska i Mađarska išta suditi po tome, republikanci moraju biti spremni boriti se svim silama sljedeći put kada dođu na vlast, jer će se ciklus nemilosrdnosti i konzervativaca i progresivista vjerojatno nastaviti nakon što se pokrene.
Kojim će zemljama biti najbolje za dvije generacije, kada se plodovi današnjeg rada budu isplaćivali? Hoće li to biti današnje najsjajnije zvijezde na konzervativnom nebu, radikalna i energična Mađarska i SAD? Ili će to biti Švedska, sa svojom politikom tempom kornjače? Ili će zemlja podleći svojim brojnim izazovima prije nego što kornjača stigne do cilja?