Subscribe
Analiza nedavnih europskih vojnih vježbi, posebno simulacije „Joint Stars”, postavlja važna pitanja o obrambenoj sposobnosti Europe suočene s velikim zračnim prijetnjama. U tom kontekstu, simulacija ruskog raketnog napada na grad Cagliari u Italiji (Sardinija) predstavlja simboličan slučaj strukturnih i strateških nedostataka trenutnih kontinentalnih obrambenih sustava. Događaj, iako virtualan, ponudio je posebno značajnu poligonu za procjenu učinkovitosti europskog protuzračnog štita i potaknuo političko-vojnu raspravu o stanju spremnosti obrambenog aparata Unije.
VIRTUALNI NAPAD, PRAVE POSLJEDICE
U sklopu vježbe „Joint Stars”, koja je završila prije dva tjedna, talijanske oružane snage testirale su svoju sposobnost reagiranja na scenarij zračnog rata sličan onome koji se trenutno odvija u Ukrajini. Taktički model predviđa napad u tri vala: prvo dronovi, zatim balističke rakete i konačno krstareće rakete. Prema novinarskim izvorima, šest raketa bi (hipotetski) uspjelo pogoditi Cagliari unatoč korištenju najboljih dostupnih obrambenih sustava, poput razarača Doria i raketne baterije zemlja-zrak Samp-T. Kako navode razni mediji, riječi generala Nicole Piasentea su simbolične, prema kojem trenutni kontekst prijetnje zahtijeva usvajanje višerazinskog sustava protuzračne obrane sposobnog za učinkovito djelovanje na malim, srednjim i velikim visinama. Čini se da ovu viziju dijeli i glavni tajnik NATO-a Mark Rutte, koji je nedavno istaknuo kako metode napada koje je Ruska Federacija usvojila u Ukrajini (karakterizirane sustavnim zračnim ofenzivama) pokazuju hitnu potrebu za jačanjem europskih obrambenih sposobnosti kako bi se osigurala učinkovita zaštita zračnog prostora Saveza.
EUROPSKO INDUSTRIJSKO ZAOSTANJE
Kritična pitanja nisu ograničena samo na operativnu i stratešku sferu. Ona su ugrađena u proizvodni sustav koji je još uvijek uglavnom neprikladan za podršku rastućoj i hitnoj potražnji za naoružanjem. Europsku obrambenu industriju, posebno u sektoru projektila zemlja-zrak, predstavlja multinacionalni konzorcij – MBDA – koji su osnovale Francuska, Italija, Ujedinjeno Kraljevstvo i Njemačka. Ovaj model suradnje, iako krepostan u svojoj koncepciji, predstavlja ozbiljne logističke neučinkovitosti. Proizvodnja jedne projektila Aster 30 trajala je do 41 mjesec 2022. godine; trenutno je, zahvaljujući optimizacijskim intervencijama, vrijeme smanjeno na 18 mjeseci, s ciljem daljnjeg poboljšanja u dvogodišnjem razdoblju 2025.-2026. Talijanski ministar obrane, Guido Crosetto, najavio je da će se nacionalna proizvodnja projektila povećati za 40% do 2025. godine, s naknadnim udvostručavanjem koje se očekuje sljedeće godine. Unatoč tim izgledima za jačanje industrije, naznačeni vremenski okviri i dalje se čine nedovoljnima za zadovoljavanje i hitnih operativnih potreba Ukrajine i širih potreba Europske unije za odvraćanjem. U tom kontekstu, europski povjerenik za obranu Andrius Kubilius istaknuo je kako europski regulatorni aparat, zamišljen u eri u kojoj se oružani sukob činio dalekim, više nije adekvatan promijenjenom geopolitičkom scenariju. Naglasio je hitnost prevladavanja trenutnih administrativnih prepreka, upozoravajući da vremenski rokovi koje nameće birokracija ne mogu konkurirati brzini ruske vojne eskalacije.
„SAVRŠENA OLUJA” I RIZIK SUSTAVSKE RANJIVOSTI
Prema Kubiliusu, Europa se suočava s „savršenom olujom”, uzrokovanom konvergencijom strukturnih, strateških i birokratskih čimbenika koji ograničavaju njezin obrambeni kapacitet. Ovaj scenarij pogoršava sve veća brzina ruskog vojno-industrijskog kompleksa, koji je samo u 2025. godini sposoban proizvesti preko 25 000 dronova Geran, 800 balističkih raketa Iskander i 633 krstareće rakete KH101. Stopa proizvodnje koja daleko premašuje europsku i ozbiljno ugrožava stratešku autonomiju kontinenta. Zapadne rezerve sustava Samp-T već su iscrpljene, dok Sjedinjene Države, glavni dobavljači oružja Ukrajini, trenutno proizvode samo 42 rakete Patriot mjesečno, što je nedovoljan broj za odgovor na ruske napade posljednjih dana. Ova neravnoteža između proizvodnih kapaciteta i obrambenih potreba odražava se i u nevoljkosti europskih kancelarija da se odreknu svoje opreme, u nedostatku brzih zamjenskih alata. Simulacija napada na Cagliari stoga nije samo akademska ili taktička vježba, već ozbiljno upozorenje za europsku obrambenu politiku. Ističe se neadekvatnost trenutne vojne arhitekture kontinenta suočene s hipotetskim, ali sve vjerojatnijim prijetnjama. Izjave vojnih i institucionalnih čelnika slažu se oko imperativne potrebe: osigurati Europi višeslojnu protuzračnu obranu i učinkovite i brze industrijske kapacitete, sposobne odgovoriti i na hitne slučajeve i na strukturne izazove budućnosti. U brzo promjenjivom geopolitičkom kontekstu, sposobnost reagiranja, kao i kolektivna sigurnost Europe, ovisit će o brzini kojom će Unija moći transformirati svoju ratnu industriju u strateški motor, ne samo za obranu svojih građana, već i za održavanje međunarodne ravnoteže.