Subscribe
Švedska se dugo ponosi svojim visokim ambicijama i usklađenošću kada je u pitanju smanjenje emisija. Klimatsku misiju žarko prihvaćaju lijeve stranke, ali čak je i sadašnja konzervativna vlada desnog centra više puta uvjeravala da je predana globalnom programu tranzicije svog energetskog i industrijskog sektora. Međutim, sukob između tih političkih ciljeva i javnog mnijenja donekle je umanjio ambicije.
Ne varajte se – tehnološki napredak koji dovodi do manje emisija i onečišćujućih tvari, kao i do pametnije potrošnje resursa, inherentno je pozitivan razvoj događaja. To je, velikodušno rečeno, donekle srž zelene tranzicije. Barem tako mnogi ljudi u javnosti, kao i u politici, odlučuju to interpretirati.
Sadašnja švedska vlada, sastavljena od umjerenjaka, kršćanskih demokrata i liberala, s povjerenjem i podrškom Švedskih demokrata, vjerojatno to uvelike razumije. Najslabija karika od četiri stranke su liberali. Ova centristička stranka, s popularno neprivlačnim elitizmom i pretjerano akademskim senzibilitetom, pristala je ući u vladajuću konstelaciju koju podržavaju nacionalistički Švedski demokrati s izjavom da su oni jamstvo dugovječnosti liberalnih temeljnih vrijednosti – koje u 2020-ima, čini se, uključuju i klimatsku anksioznost.
Liberali su, međutim, vjerojatno bili neuspješni u svojoj misiji unatoč tome što u vladi drže resor za klimu. Jedno od ključnih obećanja Švedskih demokrata i Kršćanskih demokrata bilo je smanjenje kaznenog restriktivnog mjera (reduktionsplikt) , zakonskog imperativa za proizvođače fosilnih goriva da miješaju benzin i dizel sa znatno skupljim obnovljivim alternativama, poput biogoriva. Kontroverzna politika, koja proizlazi iz „prekomjerno implementirane“ direktive EU, gotovo je ukinuta na početku mandata vlade. Kao rezultat toga, Švedska trenutno ima neke od najnižih cijena goriva u Europi, u odnosu na najviše iz 2022. Gdje su bili liberali? Tiho su se pridržavali propisa.
Liberali su također apsorbirali kritike prema vladinom “neuspjehu” (alternativno nezainteresiranosti) da ispuni niz nacionalno definiranih, kao i klimatskih ciljeva nametnutih od strane EU. Uvijek s iznenađujućom otpornošću i bez protu-signalizacije svojim vladajućim partnerima.
U veljači su liberali napravili još jedan iznenađujući ustupak u onome što su njihovi birači i šira javnost smatrali nepopustljivim. Romina Pourmokhtari, liberalna ministrica klime, objavila je da želi da Švedska ukine cilj smanjenja emisija iz prometa. Prema trenutnom stanju u nacionalno usvojenim klimatskim ciljevima, emisije iz vozila moraju se smanjiti za 70 posto u odnosu na razinu iz 2010., do 2030. Navodi se da je postignuto smanjenje od 19 posto, što je navelo ministricu da prizna da je ova politička direktiva daleko izvan dosega i nerealna ako Švedska uopće želi imati bilo kakav životni standard. Nakon što su ublažili krizu troškova goriva samo da bi ušli u još jednu energetsku krizu s rastućim cijenama električne energije, liberali razumiju da je strpljenje javnosti vrlo tanko s klimatskim politikama. Javni pritisak da se Šveđanima dopusti da nastave voziti svoje automobile doveo je liberale u isti politički stav kao i Švedske demokrate, ‘regresivnu’ i populističku stranku koju su se zakleli držati na distanci.
Ministar stoga predlaže da se smanjenje emisija zamijeni ciljem elektrifikacije. Međutim, to predstavlja još jedan problem koji ne oslobađa švedske potrošače i industriju od kontroverzne ideologije.
Kao što je ranije spomenuto, zelena tranzicija, koja je širi okvir na koji je vezan sav ovaj pragmatizam, odnosi se na tehnološki razvoj radi smanjenja otpada. I doslovnog otpada i neekonomične upotrebe resursa. S krutim političkim ciljevima, organski poticaji za industrije da odgovore na tržišnu potražnju su, međutim, eliminirani. Javnost će htjeti proizvode koji su učinkoviti u korištenju resursa, jeftini i u klimatskom kontekstu blagi po svojoj savjesti. Ali sve što će dobiti s ideološki nabijenim ciljevima vlade su rastući troškovi energije i goriva te neučinkoviti mega projekti financirani porezima s ciljem projiciranja usklađenosti vlade s globalnim klimatskim ciljevima (Northvolt i Stegra, o kojima sam već opširno pisao). Ako bi pristaše liberalizma ispunile duh svog imena i vjerovale u jednostavne tržišne mehanizme, zelena tranzicija će doći kada si društvo bude moglo priuštiti proizvodnju.
Liberali, a zasigurno i mnogi razumni i pragmatični ljudi diljem političkog spektra, konačno su odustali od ideje kažnjavanja običnih ljudi zbog ovisnosti o fosilnim gorivima. Ali daleko su od toga da shvate da preambiciozni klimatski ciljevi koje diktiraju idealisti u foteljama u Bruxellesu ili Stockholmu čine više štete nego koristi. Zasad to razumiju samo ‘populisti’ poput Švedskih demokrata.