Subscribe
Europa se danas suočava s dva rata: onim vođenim tenkovima na Dnjepru i onim vođenim brojkama u Bruxellesu.
Kada je predsjednica Komisije Ursula von der Leyen poslala pismo 27 država članica u kojem je navela tri mogućnosti za financiranje 135 milijardi eura potrebnih za potporu Ukrajini u razdoblju 2026.-2027., nije izazvala samo tehničku raspravu. Otvorila je politički raskol koji će vjerojatno proći kroz cijelu Europu, jer ako detaljno analiziramo sadržaj pisma, strateško i ključno pitanje za konzervativca trebalo bi biti: kako se sloboda može braniti bez odricanja od suvereniteta?
Konzervativna Europa nema dvojbi oko prve točke: sloboda Kijeva je naša sloboda .
Putin i Rusija vratili su rat na kontinent, napali suverenu zemlju i žele svijetu pokazati da se granice mogu prekrojiti tenkovima. Suočeni s tim, oni koji pozivaju na ‘neutralnost’ samo maskiraju svoju nemogućnost izbora između agresora i žrtve.
Ali strateška jasnoća ne znači političku naivnost. Europska konzervativna desnica – od Italije do Poljske, od baltičkih država do Španjolske – bez oklijevanja podržava Ukrajinu, ali ne prihvaća da izvanredno stanje postane izgovor za izgradnju trajne dužničke unije , financijskog federalizma za koji građani nikada nisu glasali, a kojeg više vode dužnosnici Komisije nego parlamenti.
Europa mora dati svoj doprinos i suočiti se s izazovom. To govorimo već godinama, ali mora se jasno ponoviti da Europa mora ostati Europa nacija , a ne postati središnja banka s pripadajućom riznicom.
Tri mogućnosti Komisije nisu isključivo tehničke, već političke
Von der Leyenino pismo predstavlja tri rješenja. Na papiru se čine kao financijske alternative; u stvarnosti su to tri vizije Europe.
- Nacionalni doprinosi: put odgovornosti, ali koliko je održiv?
Prva opcija je povratak osnovama: svaka država plaća svoj dio. To je put koji najviše poštuje suverenitet, ali ga je najteže održati suočen s visokim deficitima, ponovno na snazi proračunskim ograničenjima i vladama koje su odgovorne svojim građanima. To nije put koji treba odbaciti – pogotovo ako služi kao most – ali nitko se ne može pretvarati da je sam po sebi dovoljan za pokrivanje svih potreba Kijeva.
- Zajednički europski dug: iskušenje ‘trajnog modela’
Ovdje Komisija pokazuje svoju pravu sklonost: replicirati, a možda i institucionalizirati, paradigmu NextGenerationEU , pretvarajući iznimku pandemije u političku naviku. Zajednički dug može biti
- Kredit za popravak temeljen na ruskoj imovini (140 milijardi): prava ideja, s kojom treba inteligentno postupati
Zdravo je, moralno i očito načelo da Putin, a ne europski porezni obveznici, treba snositi troškove obnove. To bi bilo snažno sredstvo odvraćanja: budući agresori moraju znati da je rat skup, i to doista skup.
Ipak, prečac agresivnog korištenja zamrznute ruske državne imovine predstavlja ogromne rizike:
- pravni rizik (međunarodno pravo, arbitražni slučajevi vrijedni milijardu funti);
- financijski rizik (bijeg kapitala iz eurozone ako se EU pokaže nepouzdanim kao jamac državne imovine);
- geopolitički rizik (treće zemlje mogle bi se odreći ulaganja iz straha od opasnih presedana).
Zato je u vezi s ovim pitanjem potreban oprezan, ali ne i čekajući pristup: da, korištenje ekonomske vrijednosti povezane s ruskom imovinom, ali s pravno nepropusnim instrumentima, koordiniranim s G7, koji poštuju tržište i mogu izbjeći sistemske šokove: pragmatičan, strateški i neideološki pristup.
Konzervativna linija: pomoći Kijevu da, prepustiti suverenitet ne
U europskoj raspravi nastaje pravi raskol. S jedne strane, postoje oni koji Ukrajinu vide kao priliku za dovršetak fiskalne integracije EU-a, izgradnju europske riznice, pražnjenje nacionalnih proračuna i dopuštanje Komisiji da se zadužuje po volji u ime „zajedničkih izazova“.
S druge strane je konzervativni tabor, koji kaže:
- da, podržavam Kijev, do pobjede i dalje;
- da izvanrednim, ciljanim , privremenim , kontroliranim mehanizmima, poput obrambenih euroobveznica;
- da, natjerati Rusiju da plati, ali bez destabilizacije tržišta i bez kršenja zakona ;
- ne zabludi da svaka kriza opravdava trajnu predaju suvereniteta.
To je uravnotežen i strateški stav, jedini koji spaja slobodu, odgovornost, geopolitiku i demokraciju.
Veći problem: budućnost postputinovske Europe
Način na koji Europa odluči financirati ukrajinski otpor odredit će kakvu ćemo Uniju imati za deset godina . Ako prevlada federalistička linija ‘danas dug, sutra integracija’, EU će promijeniti svoju prirodu bez da se od građana ikada traži da biraju.
Ako, s druge strane, prevlada konzervativna linija – suradnja da, centralizacija ne – tada će Unija i dalje imati priliku vratiti se onome što bi trebala biti: zajednici slobodnih nacija koje odlučuju zajedno, a ne anonimnom stroju koji odlučuje umjesto njih .
Pomoć Kijevu je moralna dužnost, ali i egzistencijalna i strateška nužnost u geopolitičkom smislu. Međutim, to ne znači napuštanje temeljnih načela Europe : suvereniteta, zakonitosti, demokratske odgovornosti, ravnoteže među državama.
Rusija mora platiti. Europa mora podržati Ukrajinu. Ali Europa ne smije postati ono što njezini narodi nikada nisu tražili: unija trajnog duga i fiskalne neodgovornosti.
Hrabrost i vizija su potrebne za izgradnju vanjske i obrambene politike koja je dostojna naše povijesti.
A ova politika može doći samo od konzervativne desnice koja vidi stvarnost onakvom kakva jest:
opasan svijet, krhki kontinent, izazov koji zahtijeva snagu i razboritost.
Sloboda Europe bit će branjena u Kijevu – ali njezina duša bit će branjena u Bruxellesu.