Subscribe
Andrius Kubilius tvrdi da promjena američke strategije, tehnološka ovisnost i fragmentirane industrije prisiljavaju Europsku uniju da preuzme punu odgovornost za vlastitu sigurnost.
Europska unija više ne može pretpostavljati da će Sjedinjene Države ostati neupitna okosnica njezine sigurnosti. To je oštro upozorenje koje je izrekao Andrius Kubilius, povjerenik EU-a za obranu i svemir, u intervjuu za talijanski istraživački program Report. Doživotni atlantist i bivši litavski premijer, Kubilius sada se suočava sa stvarnošću koju je nekoć teško mogao zamisliti: Washington redefinira svoje prioritete, a Europa se mora pripremiti da bude samostalna.
Kubilius ukazuje na najnoviju američku nacionalnu sigurnosnu strategiju, koju su oblikovali mislioci poput Elbridgea Colbyja, sada visokog dužnosnika Pentagona. Temeljna poruka je jasna: Sjedinjene Države više ne vjeruju da mogu ili trebaju nadzirati cijeli svijet. Umjesto toga, cilj im je spriječiti da bilo koja pojedinačna sila postane dominantna u određenoj regiji, s primarnim fokusom na suprotstavljanje Kini u Aziji. U tom okviru, jača i autonomnija Europska unija više se ne smatra nedvosmislenom prednošću, već potencijalno suparničkom regionalnom silom.
„Ne slažem se s ovim pristupom“, kaže Kubilius, naglašavajući da europsko jedinstvo ostaje ključno čak i za američke interese. Ipak, priznaje da se transatlantski odnosi već mijenjaju. „Moramo to racionalno prihvatiti i odmah početi s pripremama“, tvrdi. Za njega to znači preuzimanje izravne odgovornosti za obranu Europe, a ne neograničeno oslanjanje na američka jamstva.
Središnje pitanje je, dakle, tko će voditi europsku obranu u svijetu u kojem bi američka podrška mogla oslabiti. Kubilius opisuje trenutni trenutak kao prijelaznu fazu. Tijekom protekle godine njegov se rad usredotočio na „materijalnu obranu“: povećanje proizvodnje i nabave oružja. No, institucionalna ograničenja sada dolaze u fokus. Takozvani „europski stup NATO-a“ ostaje slabo definiran, iako je sam NATO i dalje neophodan. Kolektivna obrana, inzistira Kubilius, nije predmet pregovora, budući da nijedna europska zemlja – koliko god velika – ne može sama parirati ruskoj vojnoj moći.
Istovremeno, on spominje mogućnost novih struktura vodstva. Jedna od ideja o kojoj se raspravlja jest Europsko sigurnosno vijeće, koje bi okupilo ključne zemlje poput Njemačke, Francuske, Italije, Ujedinjenog Kraljevstva i Poljske, uz rotirajuće države članice i vodstvo EU. Takvo tijelo moglo bi pružiti politički smjer tijekom velikih sigurnosnih kriza, posebno ako angažman SAD-a dodatno oslabi.
Međutim, glavna prepreka europskoj autonomiji leži u tehnološkoj ovisnosti. Kubilius otvoreno kritizira europsko oslanjanje na američke sustave naoružanja. Iako priznaje njihovu kvalitetu, upozorava na rizike ugrađene u američke kontrole izvoza, posebno u Međunarodne propise o trgovini oružjem (ITAR). Prema tim pravilima, Washington zadržava ovlast ograničiti kako i gdje se oružje američkog podrijetla može koristiti – čak i nakon što se proda.
Navodi primjer Ukrajine: francuske rakete dugog dometa dobile su odobrenje za napade na ruski teritorij, dok britanske rakete s američkim komponentama nisu dobile dopuštenje, jer je Washington odbio dopuštenje. „Ako vlada kupuje oružje, mora biti sigurna da ga njezina vojska može koristiti kada i gdje je to potrebno“, tvrdi Kubilius. „Bez potrebe da netko drugi traži dopuštenje.“ Za njega je to dokaz da Europa mora izgraditi istinsku stratešku autonomiju u obrani.
No, postizanje tog cilja zahtijevat će vrijeme. Većina obrambenih izdataka i dalje dolazi iz nacionalnih proračuna, dok su vlastiti obrambeni resursi EU-a u usporedbi s tim maleni – otprilike stoti dio onoga što države članice troše zajedno. To stvara začarani krug: zemlje kupuju neeuropsko oružje jer europskoj industriji nedostaju kapaciteti, a europska industrija ostaje slaba jer zemlje ne ulažu u nju. Prekid ovog ciklusa jedan je od glavnih Kubiliusovih prioriteta.
Fragmentacija je još jedan izazov. Konkurentske inicijative poput njemačke inicijative Europski nebeski štit i talijanskog prijedloga “Michelangelo Dome”, koji promovira izvršni direktor Leonarda Roberto Cingolani, ilustriraju kako nacionalni interesi često prevladavaju nad koordinacijom. Kubilius kaže da je već razgovarao s Cingolanijem i planira okrugli stol nakon Nove godine između talijanskih i njemačkih dionika kako bi istražili zajednički put naprijed. “Vrlo brzo nam je potrebna europska zračna obrana”, naglašava.
Konačno, Kubilius se osvrće na politički osjetljivo pitanje: troškove obrane. Povećana vojna potrošnja, priznaje, zahtijevat će teške proračunske odluke. Ali alternativu definira oštrim riječima. Ako Europa ne uspije odvratiti Rusiju – dopuštajući joj da prevlada u Ukrajini i potencijalno ugrozi države članice EU – društveni model koji Europljani cijene ionako će se srušiti. „To“, zaključuje, „je ono što bi zaista uništilo naš način života.“
Po Kubiliusovom mišljenju, za Europu je došao trenutak strateške istine. Pitanje više nije želi li se EU braniti, već može li si priuštiti da to ne učini.
Alessandro Fiorentino