Subscribe
Dolazak Pétera Magyara otvara novo poglavlje za Bruxelles, nudeći Europskoj uniji priliku da ponovno dobije zamah po pitanju Ukrajine, Zapadnog Balkana i demokratske kohezije.
Više od desetljeća, rasprave o proširenju Europske unije često su bile u sjeni jedne ponavljajuće prepreke: sve konfrontacijskijeg stava Mađarske prema Bruxellesu pod vodstvom Viktora Orbána. Od politike sankcija do Ukrajine i Zapadnog Balkana, Budimpešta se često pozicionirala kao najteži pregovarački partner Unije, usporavajući kolektivne odluke i otkrivajući granice jednoglasnosti unutar sustava EU.
Sada, kada se Orbánova duga politička era očito bliži kraju i nova vlada koju predvodi Péter Magyar počinje preoblikovati ulogu Mađarske unutar Europe, Bruxelles oprezno istražuje što bi ova tranzicija mogla značiti za budućnost same Unije.
Značaj političke promjene u Budimpešti nadilazi domaću mađarsku politiku. Za EU ona predstavlja potencijalnu stratešku prekretnicu u trenutku kada je proširenje ponovno postalo jedan od središnjih geopolitičkih prioriteta bloka.
Tijekom posljednje tri godine, Europska unija sve više tretira proširenje ne samo kao birokratski proces pristupanja, već kao širi projekt sigurnosti i stabilnosti. Ruska invazija na Ukrajinu temeljno je promijenila način na koji mnogi europski čelnici doživljavaju granice Unije i njezino susjedstvo. Zemlje koje su se nekoć smatrale politički udaljenima od članstva – posebno Ukrajina i Moldavija – odjednom su postale središnje u dugoročnoj strateškoj viziji EU-a.
U tom kontekstu, prethodni opstrukcionizam Mađarske izazvao je rastuću frustraciju među europskim institucijama i državama članicama. Orbánova vlada više je puta odgađala odluke vezane uz financijsku potporu Kijevu, pakete sankcija i pregovore o pristupanju, često tvrdeći da Bruxelles djeluje prebrzo ili protiv mađarskih nacionalnih interesa.
Dolazak Mađara ne mora nužno signalizirati dramatičnu ideološku revoluciju u mađarskoj vanjskoj politici. Malo je vjerojatno da će Mađarska odustati od naglaska na suverenitetu ili se bezuvjetno pridružiti svakoj inicijativi koja dolazi iz Bruxellesa. Međutim, rani signali sugeriraju daleko manje konfrontacijski pristup, onaj koji se više temelji na pregovorima nego na sustavnom vetu.
Već sama ta razlika mogla bi znatno poboljšati sposobnost kohezivnog djelovanja Europske unije.
Ukrajina će vjerojatno biti prvi veliki test ovog novog odnosa. Europski dužnosnici nadaju se da će Budimpešta prestati funkcionirati kao trajna kočnica kijevskog procesa pristupanja, omogućujući napredak pregovora uz veću političku stabilnost. Iako važna pitanja ostaju neriješena – uključujući prava manjina i bilateralne napetosti između Mađarske i Ukrajine – atmosfera oko rasprava u Bruxellesu već se znatno promijenila.
Za institucije EU-a ovo je od ogromne važnosti. Proširenje prema Ukrajini više se ne smatra samo simboličnom političkom gestom. Postalo je povezano sa širom ambicijom Europe da pokaže otpornost, jedinstvo i geopolitički kredibilitet suočen s ruskom agresijom.
Implikacije sežu i izvan istočne Europe. Orbán je godinama njegovao bliske odnose s nacionalističkim i neliberalnim akterima diljem zapadnog Balkana, često podržavajući vođe koje je Bruxelles optuživao za nazadovanje u demokraciji. Srpski predsjednik Aleksandar Vučić i vođa bosanskih Srba Milorad Dodik posebno su imali koristi od snažnog saveznika unutar Europskog vijeća sposobnog ublažiti kritike i usporiti pritisak institucija EU.
Manje ideološki vođena mađarska vlada mogla bi promijeniti tu ravnotežu. Bruxelles bi mogao pronaći veću slobodu u promicanju demokratskih reformi i standarda vladavine prava na Balkanu bez suočavanja s stalnim otporom Budimpešte. To ne znači da će problemi regije nestati preko noći, ali bi moglo postupno ojačati utjecaj EU u pregovorima o pristupanju.
Gruzija također ilustrira šire posljedice mađarske transformacije. Pod Orbánom, Mađarska je često branila gruzijsko vodstvo unatoč rastućoj europskoj zabrinutosti zbog demokratskog nazadovanja i autoritarnih tendencija. S obzirom na to da Budimpešta potencijalno rekalibrira svoj stav, proeuropske snage unutar Gruzije mogle bi se osjećati ohrabrenima, dok bi vladajući establišment mogao izgubiti jednog od svojih najpouzdanijih podupiratelja unutar Unije.
No, mađarska tranzicija također otkriva dublju institucionalnu raspravu koju Europa više ne može izbjeći: pitanje jednoglasnosti.
Godinama je vanjska politika EU-a više puta bila usporena mogućnošću pojedinačnih država članica da stave veto na kolektivne odluke. Mađarska je postala najvidljiviji primjer ovog problema, ali mnogi europski diplomati privatno priznaju da su se druge vlade često skrivale iza protivljenja Budimpešte kako bi izbjegle otvoreno zauzimanje kontroverznih stavova.
Zato trenutni trenutak potiče obnovljenu raspravu o glasovanju kvalificiranom većinom, posebno u pitanjima vanjske politike i proširenja. Zagovornici tvrde da Unija koja se priprema za buduće proširenje ne može ostati strukturno ranjiva na unutarnju paralizu. Kritičari se, međutim, boje da bi ukidanje prava veta moglo oslabiti nacionalni suverenitet i stvoriti napetosti između većih i manjih država članica.
Čak i ako Orbán više ne dominira mađarskom politikom, te podjele neće nestati. Zemlje poput Francuske, Nizozemske i Grčke i dalje imaju značajne rezerve prema brzom proširenju, posebno kada su u pitanju pitanja migracija, institucionalnih reformi i ekonomske integracije.
Ipak, politička promjena u Budimpešti mijenja atmosferu unutar Europe.
Po prvi put nakon godina, Europska unija može realno zamisliti budućnost u kojoj će rasprave o proširenju biti manje vođene stalnim unutarnjim sukobima, a više strateškim proračunima. Hoće li ova prilika u konačnici dovesti do trajnih reformi ovisit će ne samo o novom mađarskom vodstvu, već i o spremnosti same EU da se prilagodi brzo promjenjivom geopolitičkom krajoliku.
Alessandro Fiorentino