Subscribe
Rim, 12. prosinca 2025. U petak navečer u Atrejuu se održao panel „Izazovi konzervativaca“ – međunarodni razgovor koji je, bez ikakvog dvoumljenja, iznio glavne linije rasjeda koje se protežu kroz današnju Europu: suverenitet nasuprot standardizaciji, korijeni nasuprot amneziji, narodna demokracija nasuprot tehnokraciji, geopolitički realizam nasuprot ideološkoj utopiji. Raspravu je kao moderator vodio Antonio Giordano, glavni tajnik stranke ECR i zastupnik u Parlamentu za Fratelli d’Italia, koji je napomenuo da ove godine Atreju ugošćuje 20 delegacija iz cijelog svijeta.
Uvodne riječi održala je Elisabetta Gardini (FdI), predsjednica talijanske delegacije u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe, koja je istaknula politički i kulturni rad oko konzervativne obitelji, spomenuvši – među najvažnijim događajima ovog izdanja – studijske dane i dodjelu nagrade posvećene Margaret Thatcher.
Nicola Procaccini (FdI/ECR) također je uputio pozdrave, u sintezi koja je zvučala kao idealna uvertira cijelom panelu: konzervativci, naglasio je, osjećaju „više od ikoga drugog“ važnost nacionalnog identiteta; i razlikuju se od onih u Bruxellesu koji njeguju iluziju da se sve može „resetirati“ i da odgovor leži u ogromnoj superdržavi.
Tko je bio za stolom: ECR koji gleda preko granica
Sastav panela pružio je jasan pregled puta kojim europski konzervativci idu: učvršćivanje prisutnosti u institucijama i istodobna izgradnja međunarodnog političkog polja sposobnog govoriti jezikom suvereniteta i odgovornosti.
Među glavnim govornicima bili su: Adam Bielan, međunarodni tajnik PiS-a (Poljska) i voditelj poljske delegacije unutar ECR grupe; Sigmundur Gunnlaugsson, vođa islandske Stranke centra; Marion Maréchal, potpredsjednica stranke ECR, vođa IDL-a i voditeljica francuske delegacije u ECR grupi; George Simion, potpredsjednik ECR-a i vođa AUR-a (Rumunjska); Kristoffer Storm, službenik za europske poslove danske stranke (DD) i voditelj danske delegacije u ECR-u; te Miguel Mellado, član Čileanske republikanske stranke, koji se putem videopozdrava povezao s prisutnima uoči nadolazećih izbornih prekretnica u svojoj zemlji.
Carlo Fidanza (FdI/ECR), zastupnik u Europskom parlamentu i voditelj delegacije Fratelli d’Italia u Europskom parlamentu, također je sudjelovao u raspravi, povezujući talijansko iskustvo sa širim osmišljavanjem europske desnice koja odbija biti podređena.
Giordanova pitanja: „Što bi Europa bila bez konzervativaca?“
Giordano je panelu postavio niz ključnih pitanja – gotovo izazov upućen publici i, neizravno, kontinentalnoj mainstreamu: „Što bi svijet bio bez konzervativaca? Što bi Europa bila bez konzervativaca? Što bi vaša zemlja bila bez konzervativaca?“
Političko značenje tih pitanja je jasno: konzervativci sebe trenutno ne vide kao „svjedočanstvo“, niti kao marginalnu „korekciju“ sustava. Oni, radije, tvrde da imaju konstitutivnu ulogu: bez konzervativizma – prema njihovom tumačenju – nema reda, nema kontinuiteta, nema konkretne slobode, jer nedostaje kulturni i institucionalni temelj na kojem slobode mogu stajati.
Maréchal: protiv kulturne i ekonomske „kolonizacije“
Najoštriji stav protiv trenutnog ustroja EU došao je od Marion Maréchal, s frontalnim napadom na „Europu koju je izgradila ljevica“, opisanu kao projekt koji se odrekao svojih povijesnih korijena i pretvorio se u „kulturnu i ekonomsku koloniju“.
Međutim, poanta nije bila samo polemička: Maréchal je konzervativnu bitku smjestila izravno u institucionalnu arenu, tvrdeći da bi se prvi put u Europskom parlamentu „većina Giorgia“ oblikovala kao alternativa „većini Ursula“. Na toj je suprotnosti izgradila svoju središnju poruku: promijeniti kurs i osporiti viziju Europe koja – tvrdila je – teži preoblikovanju antropologije, prava i tržišta u ime neograničenog progresivizma.
Njezina završna rečenica, s referencom na Camusa i zadatkom sprječavanja „raspada svijeta“, postala je simbol stava koji je Atreju više puta zauzeo: ne uništiti Europu, već je spasiti od iscrpljivanja.
Simion: „Budućnost pripada domoljubima“
George Simion zauzeo je mobilizirajući ton: „Budućnost pripada nama, budućnost pripada domoljubima.“ Europsku putanju povezao je s rumunjskom dijasporom u Italiji, evocirajući pjesmu naučenu upravo od mladih Rumunja koji žive u našoj zemlji: „Sutra pripada nama.“ U svojim je primjedbama Fratelli d’Italia istaknut kao „autentični politički model“: referenca koja, osim uljudnosti, signalizira dinamiku koja je sada čvrsto uspostavljena u europskom konzervativnom polju. Melonijeva Italija se od strane više od jedne delegacije doživljava kao laboratorij vlade vođene identitetom, ali institucionalne, sposobne kombinirati političku čvrstoću s praktičnim upravljanjem.
Fidanza: Europa i Europska unija nisu ista stvar
Intervencija Carla Fidanze usredotočila se na razliku koja će ostati u središtu konzervativnog argumenta: „Kad govorimo o Europi, ne govorimo o Europskoj uniji.“ Za Fidanzu je razlika „značajna“: Europa je povijest i civilizacija; EU je politička struktura koja zahtijeva „duboku i radikalnu promjenu“.
Ovdje se oblikuje cjelokupna vizija koja proizlazi iz panela. Kritika nije usmjerena na samu ideju suradnje među europskim državama, već na arhitekturu koja teži zamijeniti ljude i nacije centraliziranim upravljanjem koje često nije u stanju demokratski odgovarati za svoje izbore. Fidanza je to jasno rekao: misija konzervativaca nije „uniformirati“ narode; ne postoji jedinstveni model „od Islanda do Sicilije“. Zadatak je suprotan: cijeniti identitete, teritorijalne specifičnosti i „ponos naroda“, braneći razlike od izravnavanja i globalne homogenizacije.
U tom okviru dolazi i njegov napad na talijansku politiku posljednjih godina: Fidanza je tvrdio da je Atreju potvrdio ulogu konzervativizma u zemlji kojom se upravlja „tri godine“, predstavljajući talijansku stabilnost kao rezultat vraćanja riječi narodu nakon sezone „tehnokrata“ bez narodnog mandata.
Bielan: vjera, obitelj, suverenitet, hrabrost
S poljske strane, Adam Bielan inzistirao je na dimenziji temeljenoj na vrijednostima: „Europa bez konzervativaca bila bi Europa bez vrijednosti“ i stoga – tvrdio je – nesposobna braniti obitelj. U njegovom okviru, temeljne vrijednosti konzervativnog Zapada mogu se sažeti u četiri riječi: vjera, obitelj, suverenitet, hrabrost. A osovina Italija-Poljska nudi se kao dokaz da konzervativci ne predstavljaju „prošlost“, već „temelj za budućnost“. Ovo je značajan odlomak jer ukazuje na pokušaj obnove zajedničkog leksikona u različitim političkim kulturama: mediteranskoj i srednjoistočnoj, katoličkoj i protestantskoj, EU i ne-EU. Cilj je održati identitet i modernost zajedno, bez prepuštanja inovacije isključivo progresivnom narativu.
Gunnlaugsson: korijeni kao preduvjet za napredak
Islanđanin Sigmundur Gunnlaugsson razvio je komplementarni argument: bez konzervativaca ne bi bilo „civilizacije“, a bez konzervativaca ne bi bilo ni „napretka“. Namjerno kontraintuitivna teza u usporedbi s uobičajenim klišejem koji konzervativizam povezuje s nepokretnošću. Ovdje se konzervativizam definira kao uvjet za održivu promjenu: izgradnja „novog svijeta“, da – ali drugačijeg od sadašnjeg jer je čvršći – a da bi se to postiglo, „očuvanje korijena“ postaje temeljno.
Oluja: desnica koja više ne prihvaća etikete
Danac Kristoffer Storm umjesto toga je pokrenuo pitanje političke legitimnosti: „Moraju nas prestati nazivati krajnje desnima; mi smo desnica i mi smo europski konzervativci.“ Njegove su primjedbe uvele element koji je postao ključan posljednjih mjeseci: odnos s EPP-om i konzervativcima „u centru“, koji se potiču da prepoznaju da suradnja s konzervativnim područjem nije tabu, već nužnost kako bi se spriječilo ideološko skretanje i paraliza donošenja odluka.
Mellado i most prema Latinskoj Americi
Miguel Melladov video pozdrav iz Čilea imao je stratešku svrhu: podsjetiti sve da konzervativni izazov nije samo europski i da je politički horizont sada globalan. Spominjanje nadolazećih izbora u Čileu dodalo je važan detalj: internacionalizacija konzervativizma nije stalna konferencija, već mreža koja nastoji utjecati na izborna imenovanja i cikluse upravljanja.
Kakva ideja o Europi proizlazi iz panela
Zajedno, intervencije pružaju koherentnu – i politički ambicioznu – sliku onoga što konzervativci podrazumijevaju pod Europom.
Europa kao civilizacija, a ne birokracija.
Fidanzina razlika „Europa/Europska unija“ je središnja: Europa je povijesna i kulturna baština; EU je politička konstrukcija koja se može poboljšati i, u mnogim aspektima, mora radikalno reformirati.
Nacionalni suverenitet kao temelj demokracije.
Procaccini i Fidanza se preklapaju: nacionalni identitet nije nostalgija – to je razina na kojoj narod može istinski ostvarivati suverenitet i pozivati donositelje odluka na odgovornost. Superdržava, nasuprot tome, teži razvodnjavanju odgovornosti i zastupljenosti.
Nepregovaračke vrijednosti i kritika antropološkog progresivizma.
Maréchal i Bielan, u različitim registrima, inzistiraju na jednoj točki: Europa ne može preživjeti ako prekine vezu sa svojim korijenima i sve – čak i antropološke osnove – pretvori u materijal dostupan za ideološki društveni inženjering.
Vladajuće pravo, a ne polemičko ograđivanje.
Simion ističe strane strane investicije kao model; Fidanza tvrdi da ima stabilnost i međunarodnu središnjost; Storm poziva na kraj etiketiranja. To je ista putanja: normalizacija konzervativizma kao sile vlasti, a ne iznimka.
Izgradnja alternativnih većina u Europi.
Ideja „Giorgia većine“ nasuprot „Ursulinoj većini“ signalizira konačni cilj: promjenu ravnoteže u Europskom parlamentu, oblikovanje dosjea i promjenu političkog smjera Unije iznutra.
Atreju kao politička platforma
Ukratko, panel „Izazovi konzervativaca“ poslužio je za pretvaranje teme identiteta u projekt. Ne nostalgija za zatvorenim granicama, već poziv Europi da se vrati kao kontinent slobodnih nacija, sposobnih surađivati bez samoizbrisivanja; Europa koja brani svoju civilizaciju bez srama; Europa koja prihvaća izazov budućnosti bez prepuštanja progresivnoj monokulturi.
Ako je Atreju, kao što se često događa, ujedno i laboratorij za jezike i saveze, dojam je da konzervativna konstelacija pokušava napraviti daljnji skok: od prosvjeda protiv bruxellesovog „autopilota“ do izgradnje alternativnog kursa. S preciznom idejom: ne može biti jake Europe ako, da bi postala „jedna“, prvo mora zaboraviti tko je.