Subscribe
Jučer, na posljednjem danu Atrejua u vrtovima Castel Sant’Angela (Rim), Giorgia Meloni odabrala je ton koji je bio i identitetski i eksplicitno vladin: dug, gust govor osmišljen da drži na okupu dvije niti koje 2 tretira kao nerazdvojne. S jedne strane, politička zajednica – njezino sjećanje, njezin jezik, njezina kulturna okosnica. S druge strane, međunarodna putanja Italije i šira (i sve više europska) borba za promjenu kontinentalne ravnoteže moći.
Jutarnji signal: Morawiecki na završnoj etapi Atrejua
Prije završnog govora premijera, pozornicu završnog dana otvorio je Mateusz Morawiecki, predsjednik stranke ECR i bivši poljski premijer. To nije bio sporedni događaj, niti kurtoazni nastup. Nosio je političko značenje.
Morawieckijeva prisutnost na završnoj pozornici – u srcu programa, a ne na marginama – trebala bi se čitati kao simbol strateškog ulaganja Fratelli d’Italia u Europske konzervativce i reformiste. Drugim riječima: Atreju nije samo baza Melonijeva političkog identiteta; to je i platforma na kojoj područje ECR-a traži zajedničku političku gramatiku i, prije svega, ambiciju da postane odlučujuća snaga u Europi.
Prisutnost Mateusza Morawieckog na glavnoj pozornici posljednjeg dana prije Melonijeva završnog govora – i unutar istog bloka završnog dana u kojem su bili prisutni i Matteo Salvini i Antonio Tajani – nije bio samo detalj rasporeda. Bila je to poruka usmjerena prema Bruxellesu. Signalizira da Fratelli d’Italia želi da se ECR ne doživljava kao puka „politička obitelj“, već kao arhitektura moći sposobna oblikovati europsku ravnotežu, pomaknuti težište EPP-a i prisiliti Komisiju i tradicionalne većine da se obračunaju sa sve strukturiranijom konzervativnom osovinom. Drugim riječima, Atreju se također koristi kao platforma da se kaže da se ključne bitke – o obrani, migracijama i industrijskoj politici – dobivaju promjenom brojki i političke kulture u Europi, a ne samo izgradnjom konsenzusa u Italiji.
Atreju kao metoda: „Oni koji bježe pokazuju da nemaju supstance“
Meloni je tvrdila da je Atreju pravo poprište sukoba, „gdje svaka ideja ima pravo postojati“ i „vrijednost ljudi mjeri se supstancom“. Njezina najoštrija rečenica – neizravno usmjerena prema onima koji biraju odsutnost – bila je izravna: „oni koji bježe pokazuju da nemaju supstance“.
Formula je služila dvjema svrhama. Iznutra, konsolidira političku zajednicu koja sebe još uvijek doživljava kao pobunjeničku snagu protiv etabliranih salona i ukorijenjene moći. Izvana, okreće poznatu optužbu usmjerenu prema desnici: nisu konzervativci ti koji se boje rasprave; često su to njihovi protivnici koji se boje područja gdje su argumenti važniji od medijskog pozicioniranja.
Poruka vladajućoj koaliciji: jedinstvo kao „zajednica sudbine“
Značajan dio govora bio je posvećen koaliciji desnog centra. Meloni je odbacila ideju da je njezina vlada puka „slučajnost“ ili brak iz interesa, opisujući većinu kao „zajednicu sudbine“. Također je napravila kontrast s oporbom: „mi smo saveznici i mi smo prijatelji… s naše strane se svađamo… kako bismo pronašli sintezu“, dok je s druge strane – sugerirala je – problem što se oni čak ni ne žele suočiti „između sebe“.
Temeljna poanta bila je politička, a ne retorička: stabilnost nije vrlina u apstraktnom smislu, već uvjet za upravljanje u međunarodnom ciklusu koji zahtijeva brzinu, kredibilitet i koherentnost.
Domaća bilanca: rad, porezi, „pravednost“ i srednja klasa
U unutarnjoj politici, Meloni je inzistirala na radu kao primarnoj metrici, ističući rekordnu zaposlenost i najnižu stopu nezaposlenosti u desetljećima. To je predstavila kao rezultat strategije usmjerene na vraćanje središnjeg mjesta produktivnoj Italiji.
Zatim je povezala proračunske i porezne odluke s političkom definicijom pravednosti: smanjenje poreza na dohodak i smanjenje poreznog klina, s argumentom da prava granica nije retorika protiv bogatih, već obrana srednje klase i radničkih obitelji. U oštrom odlomku osporila je ideju da bi netko tko zarađuje 2500 eura bruto mjesečno – uz otplatu hipoteke i uzdržavanje obitelji – trebao biti označen kao “bogat”, suprotstavljajući tu karikaturu stvarnosti ukorijenjene moći i zaštićenih renti.
Međunarodni stav: „Italija lojalna… ali nikome nepodređena“
Geopolitička srž govora došla je kada se Meloni osvrnula na europsku sigurnost i odnose sa Sjedinjenim Državama u Trumpovo doba. Njezin sažetak bio je jasan: „želimo Italiju koja je odana svim svojim partnerima, ali nikome podređena.“
Odatle je došla najoštrija rečenica: „Dobro jutro, Europo.“ Meloni je tvrdio da ako Washington signalizira snažnije smanjenje troškova, Europa ne može nastaviti živjeti od strateškog outsourcinga. „Osamdeset godina smo outsourcingom svoje sigurnosti upravljali u Sjedinjenim Državama… postojala je cijena koju je trebalo platiti, a ona se zove uvjetovanje… sloboda ima cijenu.“
U tom okviru, inzistirala je na jačanju europskih obrambenih i sigurnosnih kapaciteta, čak do stvaranja „europskog stupa unutar NATO-a“, sposobnog da se „ravnopravno“ ponaša sa Sjedinjenim Državama – bez napuštanja atlantske veze, ali okončavajući logiku ovisnosti.
Ukrajina: podrška bez dvosmislenosti – nacionalni interes i europska sigurnost
Najnedvosmisleniji segment – u skladu s čvrsto proukrajinskim stavom – ticao se podrške Kijevu. Meloni je ponovio da Italija „od prvog dana“ stoji uz ukrajinski narod, prikazujući rusku agresiju kao neoimperijalni projekt i uokvirujući talijanski izbor ne samo kao moralni stav, već i kao nacionalni interes i europsku sigurnost – s ciljem postizanja mira.
Politički, logika je precizna: suverenitet se ne može braniti kod kuće ako Europa prihvaća da se granice mogu prekrajati silom.
Mediteran, Bliski istok, identitet: vanjska politika kao projekcija nacije
U govoru se također našao prostor za talijanski mediteranski stav: energiju, trgovačke rute, kontrolu tokova i aktivnu ulogu u bliskoistočnim dosjeima, uz reference na diplomaciju i humanitarni angažman. Meloni je također branila ulogu Italije u pomoći i potpori, suprotstavljajući je onome što je nazvala propagandom.
Na unutarnje-kulturnom planu, identitet se tretirao kao pitanje kohezije i sigurnosti: od kritike fundamentalizma do prijedloga poput zabrane vela koji prekriva cijelo lice, uokvirenih unutar modela integracije koji zahtijeva poštivanje zakona i običaja zemlje domaćina.
Europa: ne propadanje, već misija – i tu se ECR vraća
Melonijeva argumentacija o Europi kretala se na dva kolosijeka: kritika birokratske i ideološke Europe, uz obranu europske civilizacije kao živog entiteta. „Europa nije u propadanju… to je živa civilizacija koja još uvijek ima misiju“, rekla je, dodajući da ne smije „tražiti dopuštenje za postojanje“.
I ovdje značenje Morawieckog jutarnjeg nastupa postaje još jasnije. Meloni je izričito zahvalio njemu i „velikoj obitelji europskih konzervativaca“, povezujući rad ECR-a s naporima za izgradnju alternativnih većina u Europskom parlamentu – počevši od konkretnih dosjea poput ilegalne imigracije i obrane granica – kao dokaz da se paradigme mijenjaju kada netko „ima hrabrosti reći stvari onakvima kakve jesu“.
Zašto je Morawiecki “prije” Melonija važniji od fotografije
Ako Atrejuov završni govor tradicionalno postavlja nacionalnu političku liniju, jučerašnji programski nalog nagovijestio je nešto više: Fratelli d’Italia želi da europski profil događaja bude dio vladine naracije, a ne dodatak.
Morawiecki na završnoj pozornici, kao predsjednik stranke ECR, signalizira da za Melonija europska dimenzija nije posljedica. To je os. Jer se bitka za realističniju Europu u obrani, čvršću Europu po pitanju ilegalnih migracija i Europu usmjerenu na proizvodnju, manje vođenu obožavanjem pravila, ne može dobiti samo u Rimu. Dobiva se promjenom većine – i jezika – u Bruxellesu.