Subscribe
Mi Europljani slavimo Božić u spomen na Kristovo rođenje. Kršćansko značenje Božića nemoguće je pogrešno shvatiti. Bog je poslao svog sina na zemlju da ljudima ponudi pomirenje i oprost. Božić se slavi tijekom najtamnijih dana u godini kako bi se obilježilo da sinov dolazak donosi svjetlo svijetu.
Ali čak i ako niste doslovni kršćanin, možete shvatiti značenje Božića koje ima veze s rođenjem, ponovnim rođenjem i svjetlošću u tami.
U osnovi, može se reći da je Božić blagdan kada slavimo sam život kakav se pojavljuje u svom najosnovnijem obliku. Riječ je o majčinstvu, rođenju djeteta i božanskom u čovjeku. Ali riječ je i o svjetlu svijesti. Svijest, samosvijest, samo biće je poput svjetla u kozmičkoj tami. Bog na početku Knjige Postanka kaže da je svjetlo bilo prije nego što je stvorio nebo i zemlju. Svjetlost je prva stvar koju stvara svojom stvaralačkom riječju. Svjetlost je sam preduvjet za percepciju i svijest.
A za nas ljude, naše vlastito rođenje može se opisati kao otvaranje prema svjetlu. Riječ je došla prije svjetla jer je riječ koja stvara svjetlo: „Fiat lux“. Ali onda je u osnovi svjetlo, a ne riječ, ono što karakterizira ljudsko postojanje. Ili kako piše evanđelist Ivan: „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. U početku bijaše u Boga. Po njoj je sve postalo i bez nje nije postalo ništa što je postalo. U njoj bijaše život i život bijaše svjetlo ljudima. I svjetlo sja u tami i tama ga nije obuzela.“ (Ivan 1,1)
Božić je zaista festival svjetla. Svjetlosti Betlehemske zvijezde. A s njom i kozmičke svjetlosti sa zimskog neba. Svjetlosti naših kuća gdje se stiskamo u zimskom mraku i hladnoći. Svjetlosti zapaljenih svijeća. I onda naravno svjetlosti koja žudi i obećava dok ostavljamo zimski solsticij iza sebe i krećemo se prema svjetlijim vremenima.
Božić je ujedno i slavlje obitelji. Obitelji kao stvoritelja i primatelja malog djeteta čije je rođenje i dolazak na ljudsko svjetlo središte Božića. Mnogi samci putuju kući za Božić, slaveći blagdan sa starijim roditeljima ili braćom i sestrama. Božić je blagdan kada okupljamo ovaj najmanji i možda najosnovniji gradivni element društva, a to je obitelj. Slavimo i jačamo veze između djece i roditelja.
Ali prije svega, Božić je možda slavlje dara. Točnije, svi koji slave Božić daju božićne darove jedni drugima ili barem svojoj djeci. Ono što se time slavi je možda u osnovi dar života koji smo nekoć primili kada smo se rodili i što je možda ono što zapravo slavimo svakog Božića.
Među piscima i misliocima dobro je poznata tema opisivati život kao dar. Nikada nismo tražili da se rodimo, nismo morali ništa platiti da bismo se rodili. Odjednom jednog dana kao da je netko rekao „Fiat lux“ i našli smo se u svjetlu, a ne u vječnom mraku.
Možda je upravo taj temeljni dar ono što aktualiziramo i simboliziramo kada jedni drugima kupujemo božićne poklone. I svi znamo da nije važna sama stvar, predmet koji dajemo ili primamo, već „misao“, misao: volja za davanjem radi davanja i radi samog života.
Ali Djed Mraz? Tko je on? On je taj koji donosi darove. On je taj koji, unatoč tome što je malo strašan, daje djeci darove koje zaslužuju ako su bili dobri tijekom godine.
Istina je da se čini kao lik koji ispunjava nekoliko prilično nejasnih simboličkih funkcija. Ali na neki način, ipak ga treba shvatiti kao posrednika božićnih darova i predstavnika božićne mistike. Njegova važnost također dokazuje da Božić nije samo kršćanski blagdan, već da i drugi aspekti naše mitologije i naših sustava vjerovanja dolaze do izražaja.
I ništa od ovoga, naravno, ne isključuje mogućnost da je Isus iz Nazareta doista bio sin Božji i da bismo upravo njegovom rođenju trebali posvetiti pozornost tijekom Božića.