Subscribe
Poput Seána Lemassa, Jacka Lyncha Fianna Fáil i oholi liberalni političari proglašavaju jednim od velikih irskih modernizatora. Lemass je započeo put Irske prema modernizaciji s Prvim programom za ekonomsku ekspanziju TK Whitakera 1958. Lynch je napravio prve korake Irske prema „sve bližoj uniji“ pridruživanjem Europskoj ekonomskoj zajednici 1973. Unatoč mitskom statusu na koji su ovi Taoisighi uzdignuti u parlamentarnoj povijesti Fianne Fáil, njihova postignuća često su iskrivljavana u političke svrhe.
Daleko od Lemassove reputacije liberalizatora, on je otvoreno bio konzervativac; i dok se Jacku Lynchu pripisuju zasluge za ulazak Irske u EEZ, neke od njegovih komentara današnja Fianna Fáil mogla bi okarakterizirati kao euroskeptične po sadržaju.
Fianna Fáilina suvremena privrženost Lemassu i Lynchu najvjerojatnije potječe iz ere liberalizacije koju je predvodio kratkovidni vođa stranke Micheál Martin. Svakako zbog njihovog zalaganja za irsko članstvo u EEZ-u, ali možda i zato što se Fianna Fáil počela bojati konzervativnog nasljeđa koje je ostavio njezin osnivač Éamon de Valera. Također se može nagađati da je ta emocionalna privrženost Lynchu i Lemassu zato što su oni jedini Fianna Fáil Taoisigh u živom sjećanju koji nisu optuženi za pljačku zemlje.
Bez obzira na to, irska proslava 50 godina u europskoj zajednici 2023. godine pokazala je koliko su se irski javni dužnosnici upečatljivo odvojili od vlastite političke povijesti.
Irska je izvorno vezala svoju kandidaturu za članstvo u EEZ-u s kandidaturom Ujedinjenog Kraljevstva zbog ekonomskih interesa zemlje. Međutim, francuski predsjednik Charles de Gaulle dva je puta stavio veto na britansko, a posljedično i irsko članstvo u bloku. Taj skepticizam prema britanskom mjestu u europskim institucijama proizašao je iz straha francuskih čelnika da Britanija želi postati svojevrsni trojanski konj za angloameričke interese. Srećom za Irsku, de Gaulleov nasljednik Georges Pompidou odlučio je ne nastaviti s ovom strategijom te je 22. siječnja 1972. Jack Lynch potpisao irski Ugovor o pristupanju u Bruxellesu.
Irski referendum održan 10. svibnja 1972. za ratifikaciju članstva u EEZ-u prošao je nadmoćno, s 83,1% glasova u korist ove nove prilike za irsko gospodarstvo.
Pariški samit održan 19. i 20. listopada 1972. zacrtao je budući razvoj europskih institucija, a čelnici su se složili oko dublje ekonomske integracije u obliku monetarnih politika, trgovinskih pregovora i regionalne razvojne pomoći.
Međutim, na ovom ambicioznom summitu koji je organizirao predsjednik Pompidou, govor Taoiseacha Jacka Lyncha sadržavao je važno upozorenje. Lynch je izjavio da usred vizionarskog europskog projekta postoji „šire pitanje… demokratskog sadržaja Zajednica i potrebe da se ljudi što više uključe u odluke, politike i rad Zajednica.“
Nadalje je izjavio da bi europski čelnici „trebali prepoznati opasnost od udaljavanja naših naroda od Zajednice, od svog odnosa prema Zajednici, dok se ona upušta u nova važna područja djelovanja, kao prema nekom obliku monolitne strukture koja se sve više odvaja od vrste demokratske kontrole kakva je poznata u“ zemljama članicama.
Iako je Lynchovo upozorenje mjera opreza, njegova je težina očita svakom suvremenom političkom promatraču zdravog razuma u Europskoj uniji. Lynchova vizija ‘aktivnog traženja bližih i racionalnijih ekonomskih i trgovinskih odnosa s drugim narodima’ danas je zamijenjena infantilnim priopćenjima koja međunarodne sastanke opisuju kao ‘visoke’, a dužnosnike kao ‘visokoprofilne’ u slučaju da javnost nije svjesna njihove važnosti.
Ne treba tražiti dalje od ‘visoke predstavnice’ Europske unije, Kaje Kallas, čiji ponovljeni javni gafovi u raspravama o tome kako bi Europa mogla poraziti Kinu ili Sjedinjene Države odaju delikatnu ravnotežu koju održavaju diplomati kontinenta.
Taj pritisak na europske zemlje da surađuju kako bi ostvarile svoje zajedničke interese bio je središnja komponenta Lynchova zagovaranja da se Irska pridruži Europskoj monetarnoj uniji 1978. U govoru pred Dáil Éireannom 21. prosinca, Lynch je primijetio da „u posljednjih nekoliko dana imamo daljnje dokaze o tome koliko je krhka ekonomska ravnoteža posljednjih godina. Cijene nafte ponovno rastu. Valutne nestabilnosti ponovno mogu doprinijeti kombinaciji recesije i inflacije iz koje Europa sada oklijevajući izlazi. Misli li ovaj Dom doista da bi naš položaj u ovom svijetu bio bolji izvan monetarnog sustava koji zemlje Zajednice stvaraju, s toliko razmišljanja i toliko truda?“
Očito je da su irski ekonomski interesi u europskim integracijama stalno bili u prvom planu čelnika Fianna Fáila. Međutim, te ekonomske interese sada aktivno ometaju regulatorne frenezije EU i ideološki fanatizam njezinih birokratskih imenovanika.
Lynch je u konačnici zamislio Europu koja je „maštovita, a opet realistična“. Danas to ne može biti dalje od istine. Jednako je bolno što je njegova vlastita politička stranka postala nekritična i servilna prema europskom kreiranju politika. U svijetu u kojem su se Lynchova upozorenja o Europskoj uniji ostvarila, dvostruko je bizarnije vidjeti Fiannu Fáil kako robovski brani monolitne strukture koje je Europska komisija počela držati željeznom šakom cenzurirajući euroskeptične političke stavove, poništavajući nezadovoljavajuće rezultate izbora i kujući zavjeru za socijalno inženjerstvo europske javnosti putem društvenih mreža.
U prošlim vremenima Fianna Fáil bila je društveno konzervativna politička stranka koja se zalagala za ekonomski razvoj i branila čvrsto povezanu društvenu strukturu Irske. Danas je postala bezlično sredstvo čija je jedina svrha stjecanje moći i karijere svojih članova. To nije javna služba, to je služba sebi. U potrazi za moći pod svaku cijenu, stranka je napustila svoj politički stav protiv pobačaja i našla se u obrani neugodnog statusa quo Europske unije za koju je jedan bivši dužnosnik Komisije tvrdio da je popunjena izopačenim seksualnim devijantima na najvišim razinama njezine transnacionalne birokracije.
Ako usporedimo Lynchovo upozorenje protiv stvaranja antidemokratskog monolita s kontroverznim izjavama Michaela Martina iz 2017. da njegova stranka ne želi „imati ništa s nazadnom idejom suvereniteta“, transformacija Fianne Fáil je očita.
Ova metamorfoza, unatoč najboljim nadama kukavičkih konzervativnih zastupnika stranke, nepovratna je. Fianna Fáil će zauvijek ostati zapamćena ne po postignućima de Valere, Lemassa ili Lyncha, već po predugo čekanom dočeku i neuzbudljivom vodstvu Micheála Martina.
S obzirom na to da Irska 1. srpnja počinje nesretno predsjedanje EU, a predvode ga teškaši iz stranke Fianna Fáil poput Michaela McGratha i Thomasa Byrnea, stranka će nesumnjivo ponovno ući u krizu. Gotovo je zajamčeno da će Lynch i Lemass biti na čelu stranačke ideološke zbrke tijekom ove afere dok u svojoj potrazi za identitetom oblači izobličena odijela iz stranačke povijesti.
Bez obzira na sredstva kojima pokušavaju prikriti svoj katastrofalni dosje, bit će beskrajno zabavno gledati koliko će daleko Fianna Failes ići u svojoj potrazi za slavom na štetu države.
Nakon irskog predsjedanja Vijećem, stranka bi mogla dobiti i novog vođu, koji će možda donijeti nadu u obnovu stranke. Međutim, te lažne nade bit će prolazne i Fianna Fáil će se gotovo neizbježno ponovno naći u situaciji da se kreće prema Bruxellesu.
Fianna Fáil postala je stranka lišena ideologije, koja je kompromitirala svaki princip kojeg se nekada pridržavala i koja nije poslušala upozorenje koje je njezin vlastiti vođa izrekao usred irskog pristupanja EEZ-u. Takva oholost ne prolazi nekažnjeno i s pravom, pa bi politička sudbina Ratnika sudbine mogla biti pri kraju, ne s praskom, već s jecajem.