Subscribe
Kaznene carine na mliječne proizvode EU ugrožavaju izvoz, teško pogađaju talijanske sireve i produbljuju krizu kredibiliteta Europske komisije.
Pogoršanje trgovinskih odnosa između Europske unije i Kine ušlo je u novu i zabrinjavajuću fazu. U širem kontekstu trgovinskog rata između SAD-a i Kine, odluka Pekinga o uvođenju carina u rasponu od 21,9% do 42,7% na širok raspon europskih mliječnih proizvoda predstavlja daleko više od sektorskog spora. To je strateški signal koji riskira potkopavanje ključnih izvoza EU-a, slabljenje cijelih lanaca opskrbe i ponovno otkrivanje strukturne krhkosti europskog položaja u globalnim trgovinskim sukobima.
Ove nove kineske tarife stižu nakon višemjesečnih eskalacija napetosti između Bruxellesa i Pekinga, obilježenih međusobnim optužbama za damping, izvozna ograničenja i uzvratne mjere. Dok se EU dugo nalazi u obrambenom stavu unutar trgovinskog rata između SAD-a i Kine, ova epizoda ističe koliko je Europa loše opremljena za pregovore s globalnim silama koje djeluju s pozicija snage. Sukob između Kine i EU-a intenzivira se upravo u trenutku kada bi Europi bila potrebna jasnija i čvršća strategija za zaštitu svojih ekonomskih interesa.
Već same brojke objašnjavaju razmjere problema. Carine veće od 40% zapravo istiskuju mnoge europske mliječne proizvode s kineskog tržišta, jednog od najbrže rastućih odredišta za uvoz hrane u svijetu. Za mala i srednja poduzeća, koja su u posljednjem desetljeću ulagala velika sredstva kako bi izgradila prisutnost u Kini, utjecaj je potencijalno razoran. Ove carine funkcioniraju kao neizravni porez na europske proizvođače, smanjujući marže, obeshrabrujući ulaganja i slabeći konkurentnost. Ono što je već bilo teško okruženje oblikovano trgovinskim ratom između SAD-a i Kine sada je postalo još teže za europske izvoznike.
Među najizloženijim zemljama su Italija, Francuska, Njemačka, Nizozemska i Irska. Italija će posebno nesrazmjerno patiti. Procjene industrije sugeriraju da bi izvoz talijanskog sira u Kinu mogao pasti za 15-20% u kratkom roku. Proizvodi poput Parmigiano Reggiano, Grana Padano i Gorgonzola – ikone izvrsnosti Made in Italy – sada se suočavaju s toliko visokim carinskim barijerama da održavanje prostora na policama u kineskim supermarketima postaje ekonomski neodrživo. Posljedice sežu daleko izvan proizvođača, utječući na mljekare, pružatelje logističkih usluga i usluge povezane s izvozom. Šteta nije samo financijska već i reputacijska, budući da su talijanski sirevi postali simboli prestiža na tržištima u razvoju.
U tom kontekstu, odgovor Europske komisije naširoko je kritiziran kao neadekvatan. Službene izjave izrazile su „zabrinutost“ i obećao dijalog, ali konkretne protumjere ili planovi podrške za pogođene sektore i dalje nedostaju. Za mnoge proizvođače i trgovinska udruženja, ovaj oprezni pristup pojačava dojam EU-a koji sporo reagira i kojem nedostaje političke odlučnosti. U kontekstu trgovinskog rata između SAD-a i Kine, takvo oklijevanje riskira da se protumači kao slabost, što dodatno narušava pregovaračku moć Europe.
Ova epizoda doprinosi široj krizi kredibiliteta Europske komisije. Promatrači sve više propituju je li Bruxelles sposoban artikulirati i braniti koherentnu trgovinsku strategiju u eri koju definira ekonomska konfrontacija između supersila. Europa se čini uhvaćenom između Washingtona i Pekinga, nesposobnom iskoristiti veličinu svog tržišta za odlučujući utjecaj. Dok Sjedinjene Države pregovaraju s Kinom s pozicije snage, EU se često čini potisnutom na marginu, prisiljenom apsorbirati odluke donesene negdje drugdje.
Nekoliko čimbenika doprinosi ovom jazu u kredibilitetu: nedostatak jedinstvene vizije među državama članicama, odsutnost brzih i vjerodostojnih alata za odmazdu te diplomatski stil koji se doživljava kao pretjerano oprezan. Rezultat je rastuća frustracija među europskim poduzećima i pad povjerenja među međunarodnim partnerima. Kineske tarife na proizvode EU stoga nisu izolirano pitanje, već simptom dublje strateške slabosti.
Gledajući unaprijed, rizici su značajni. Europa bi mogla trajno izgubiti tržišni udio u ključnim sektorima poput mliječnih proizvoda, suočiti se s usporavanjem ulaganja i inovacija te se suočiti s rastućim domaćim nezadovoljstvom među malim i srednjim poduzećima. Dugoročno gledano, daljnja marginalizacija u globalnoj trgovini mogla bi oslabiti sam europski društveni i ekonomski model, koji uvelike ovisi o otvorenim tržištima i izvozu s dodanom vrijednošću.
Ipak, postoje alternative. Asertivnija trgovinska politika EU mogla bi uključivati kompenzacijski fond za sektore pogođene kineskim tarifama, jače političko jedinstvo među državama članicama i pažljivo kalibrirane mjere reciprociteta dogovorene na multilateralnoj razini. Istodobno, Europa bi trebala ubrzati napore za diverzifikaciju izvoznih odredišta, promovirajući talijanske sireve i druge mliječne proizvode EU u jugoistočnoj Aziji, Bliskom istoku i Africi. Obnovljeni diplomatski angažman s Pekingom, utemeljen na transparentnosti i međunarodnim trgovinskim pravilima, također je ključan.
Kineska odluka da cilja na mliječne proizvode iz EU-a poziv je na buđenje. Izazov s kojim se Europa suočava nije samo ekonomski, već i politički i strateški. Ako EU želi izbjeći da postane pasivni promatrač u trgovinskom ratu između SAD-a i Kine, mora ponovno otkriti sposobnost odlučnog djelovanja, obrane svojih proizvođača i vraćanja kredibiliteta kao globalnog gospodarskog aktera.
Alessandro Fiorentino