Subscribe
Europom se ne upravlja. Njome se upravlja.
Razlika nije semantička. Upravljanje podrazumijeva izbor, viziju, raspravu. Administracija je proceduralna. Birokratska. Ravnodušna prema opoziciji. Europa danas preferira ovo drugo. To naziva neutralnošću, ili kompetencijom, ili poretkom temeljenim na pravilima. Ali u praksi to znači vladavinu bez odgovornosti i moć bez izloženosti.
Europska unija se kreće prema tome da više ne bude savez nacija koje teže zajedničkim ciljevima, već operativni sustav. Samoobnavljajući se, samobraniteljski, samoopravdavajuć. Njegova glavna vrlina je da se ne može isključiti.
Njegovi menadžeri ne moraju dobivati argumente. Oni samo trebaju provoditi procedure i rezultate.
Iluzija nepristrane vladavine
Desetljećima se EU predstavljala kao racionalna alternativa demokratskoj nestabilnosti. Tehnokracija, govore nam, nije ideologija. To je profesionalizacija. Odluke ne donose populisti ili stranke, već ljudi sa stručnošću, podacima i kvalifikacijama.
Problem je što rezultati uvijek slijede isti smjer.
Europska središnja banka određuje monetarnu politiku. Tvrdi da prati podatke o inflaciji. Pa ipak, njezine politike dosljedno favoriziraju vlasnike imovine u odnosu na one koji zarađuju, banke u odnosu na radnike, integraciju u odnosu na suverenitet. To nije neutralan ishod. To je ishod koji može završiti samo političkom nestabilnošću i rastom radikalno različitih političkih pokreta, bilo desnih ili ljevih.
Europska komisija izrađuje propise za borbu protiv klimatskih promjena. Inzistira na tome da je znanstveno utemeljena. Pa ipak, posljedice apsorbiraju irski poljoprivrednici, poljski rudari, nizozemski ribari, dok multinacionalni proizvođači i špekulanti ugljičnim kreditima konsolidiraju moć. Opet, ovo nije ravnoteža. To je stratifikacija.
Prava tehnokracija bila bi podložna preispitivanju. Prava stručna klasa bila bi otpuštena nakon neuspjeha. Ali u Bruxellesu je neuspjeh uvjet. Ne postoji mehanizam za zamjenu onih koji nameću pogreške, jer oni nikada nisu ni izabrani.
Neuspjeh bez cijene
Razmotrite dosadašnje događaje. Projekt eura ispraznio je južnjačka gospodarstva, uzrokovao nenaučene ekonomske procvate, produbio njemačku ovisnost o izvozu i pokrenuo desetljetni ciklus štednje. Migracijska kriza razbila je nacionalne koalicije, destabilizirala zajednice i nikada nije riješena. Nabava zbog COVID-a bila je poremećena na svakoj razini.
Ali nije uslijedila nijedna ostavka. Nije bilo promjena odluka. Nije bilo javnog obračuna.
Europski sud pravde, Komisija, ESB – to nisu organi demokratskog života. To su zatvorene petlje. Ne odražavaju mišljenje. Ne reagiraju na izbore. Ne boje se opozicije. Privid jedinstva stvara se jednostavnim trikom: politika se prebacuje iz parlamenata u procedure. Iz politike u proces.
A proces, jednom uspostavljen, postaje vlastita obrana. Ne može se demontirati jer se više ne prepoznaje kao politički. Dovesti ga u pitanje znači biti označen kao nazadan, neeuropski ili krajnje desničarski.
Vladavina bez alternativa
Postpolitička fantazija Europe jest da su sve važne odluke već donesene i da je preostali posao samo provedba. Klimatska politika je riješena. Monetarna politika je znanstvena. Migracijski tokovi su neizbježni. Ekonomska globalizacija je nepovratna. Društveni napredak je jednosmjeran.
Nema mjesta za odstupanje. Samo odgađanje.
Kada nacionalne vlade odstupe od pravila, kao što je to učinila Mađarska po pitanju kulture, Poljska po pitanju reforme pravosuđa ili Slovačka po pitanju sankcija, odgovor nisu pregovori. To je financijska kazna. Bruxelles uskraćuje sredstva. Pokreću se pravni postupci. Poziva se na vladavinu prava.
Ali vladavina prava, u kontekstu EU, više se ne odnosi na osnovna pravna načela. To znači usklađivanje s preferencijama Komisije. To znači poštivanje strukturnih normi. Neposluh se ne tretira kao demokratsko neslaganje. Tretira se kao prijetnja redu.
Ovo nije federalizam. To je uvjetni suverenitet. Nacija ostaje na papiru. Ali suština politike se izdvaja, prenosi i čini nepovratnom. To nije ono što je EU izvorno trebala činiti, biti.
Mehanizam zaključavanja
Postoji razlog zašto su Zeleni plan, migracijske kvote i infrastruktura digitalnog nadzora ugrađeni kroz propise, a ne kroz obično zakonodavstvo. Propisi zaobilaze nacionalne parlamente. Obvezujući su odmah. Ne mogu se ukinuti domaćim glasovanjem. Oni se kreću ispod površine demokracije, usidravajući politike za koje se nijedna stranka ne bi mogla zalagati bez sloma.
Cilj nije konsenzus. Cilj je ograničenje.
Svaka direktiva, okvir ili strateški dokument je sloj. S vremenom oni tvore mrežu. Buduće vlade mogu pobijediti na izborima, ali nasljeđuju sustav koji je već odredio smjer. Sudovi će intervenirati ako odstupe. Tržišta će uzvratiti ako se opiru. Nevladine organizacije će ih osramotiti ako se ne slože. Ovako se sprječava politički sukob. Ne uvjeravanjem. Već preduhitrenjem.
Klasa koja ne može izgubiti
Europska unija stvorila je novu profesionalnu kastu – stalne administratore. To nisu klasični birokrati. Oni su mobilni, imaju kvalifikacije, tečno govore više političkih dijalekata i mogu se mijenjati između uloga u Bruxellesu, Berlinu, Frankfurtu i Ženevi. Oni ne služe biračkom tijelu. Oni služe procesu.
Njihov legitimitet ne proizlazi iz podrške birača, već iz njihovog vladanja okvirima. Oni su autori ESG smjernica, rodnih strategija, klimatskih ciljeva, revizija uključivosti. Njihov autoritet pojačava konstelacija think tankova, zaklada i akreditacijskih tijela koja ih izoliraju od političkih preokreta.
Ovo nije ideologija u tradicionalnom smislu. To je operativna dogma. Ne zalaže se za svjetonazor. Ono ga kodira.
A jednom kad se kodira, postaje nevidljiv. Svrha tehnokratskog sustava nije dobivanje rasprava. Svrha je učiniti raspravu zastarjelom.
Glasovi bez moći
Europljani još uvijek glasaju. Još uvijek prosvjeduju. Još uvijek podnose peticije. Ali ništa od toga ne prekida tempo. Izvor autoriteta se pomaknuo. Izbori prilagođavaju osobnosti, a ne smjer.
Zato se nezadovoljstvo više ne može jasno podijeliti na ljevicu ili desnicu. Poljoprivrednici se bune u Nizozemskoj. Predgrađa eksplodiraju u Francuskoj. Radnici štrajkaju u Italiji. Roditelji se mobiliziraju u Irskoj. Ali zajednička nit nije ideologija. To je isključivanje.
Ljudi osjećaju da se odluke donose negdje drugdje. Da odgovornost ne postoji. Da se rasprave simuliraju. Da se zakon koristi kao paravan.
Kada se politika svede na poslušnost, otpor počinje izlaziti izvan sustava. Ne uvijek racionalno. Ne uvijek produktivno. Ali neizbježno.
Reakcija će doći
Tehnokratski poredak ne može zauvijek potiskivati politiku. Može samo odgoditi njezin povratak.
A kada se vrati, neće izgledati kao politika konsenzusa ili institucionalizma. Bit će gruba, asimetrična i često kaotična. Jer kada je govor ograničen na proces, neizrecivo postaje privlačno.
Italija neće biti sama. Mađarska neće biti jedinstvena. Slovačka, Poljska, čak i Njemačka na kraju će imati vlade koje EU ne vide kao zajednički dom, već kao ograničenje kojim treba upravljati. Jezik suradnje će ostati. Ali stvarnost će biti otpor pod drugim imenom.
Ovo nije kriza. Ovo je korekcija.
Europa nije u opasnosti zato što ljudi sumnjaju u sustav. U opasnosti je zato što sustav više uopće ne primjećuje ljude. Tretira opoziciju kao buku. Ali buka je sve glasnija.
Sustav koji ne čuje na kraju će se slomiti
Obnova politike počinje s ograničenjima. Stručnjaci moraju savjetovati, a ne odlučivati. Sudovi moraju tumačiti, a ne donositi zakone. Zakon mora obvezivati, a ne poništavati.
Dok se to ne prepozna, EU će nastaviti lutati. Kompetentna na papiru. Bez smjera u duhu. Njeni će menadžeri zamijeniti proces za legitimnost. A njeni će ljudi, još jednom, tražiti smisao negdje drugdje.
Tehnokracija ne propada zato što je zla. Propada zato što ne sluša.
I Europa se već isključuje.