Subscribe
Politička ljevica često govori o važnosti njegovanja i očuvanja demokracije. I mi konzervativci možemo se samo složiti. Vjerujemo u Zapad, vjerujemo u zapadnu demokraciju i vjerujemo u vladavinu naroda.
Možda je najteži aspekt demokracije to što suprotstavljeni politički tabori moraju biti u stanju prihvatiti da njihovi protivnici mogu pobijediti na izborima. Štoviše, ti protivnici mogu pobijediti na nekoliko izbora zaredom. Pa ipak, ako pobijede u skladu sa zajedničkim pravilima demokratske igre, malo se toga može učiniti; takva su pravila demokracije. Birači sami odlučuju kojim političarima žele povjeriti vlast.
U stabilnim demokracijama Zapada, ovaj je sustav do sada uglavnom dobro funkcionirao. Moguća iznimka su američki predsjednički izbori 2020. godine, gdje su mnogi Trumpovi pristaše izuzetno teško prihvatili izborni poraz.
To je bilo bolno iskustvo za mnoge europske konzervativce. Problem je pogoršala činjenica da je sam predsjednik Trump tvrdio da su izbori ukradeni prijevarom. Trumpov odlazak s prvog mandata u siječnju 2021. nije bio dostojanstven. Čak i kao konzervativci, nažalost, moramo to priznati.
Istovremeno, treba reći da su događaji u SAD-u nakon izbora 2020. u osnovi manifestacija duboko ukorijenjenog nepovjerenja koje postoji između desnice i ljevice diljem zapadnog svijeta. Suvremena ljevica prikazuje zapadnu demokraciju kao prijetnju autoritarne nove desnice. Desnica, sa svoje strane, tvrdi da je ljevica otela demokraciju kontrolirajući javne institucije i medije te nazivajući svoje protivnike nedemokratskima. Možda podjele koje trenutno vidimo na Zapadu između progresivne ljevice i konzervativne desnice proizlaze iz odbijanja ljevice da posluša upozorenja koja su konzervativci dugo izdavali protiv brzih i nepromišljenih društvenih promjena.
Više od dvjesto godina konzervativni mislioci upozoravali su na posljedice brzih i sveobuhvatnih društvenih transformacija. Još 1790. godine Edmund Burke predvidio je da će Francuska revolucija – tada tek u tijeku – rezultirati despotizmom. A danas, 230 godina kasnije, znamo da nijedna revolucija provedena s ciljem stvaranja novog i egalitarnog društva nije ni blizu ostvarila svoje izrečene namjere. Upravo suprotno.
Više nismo izloženi oružanim revolucijama. Pa ipak, na ideološkoj i društvenoj razini, ljevičarska revolucija je u punom jeku. Moderna ljevica smatra naše tradicionalno zapadno društvo duboko nepravednim. Posljedično, sve se mora preoblikovati. Hijerarhije se moraju dovesti u pitanje. Nacionalni i rodni identiteti idealno bi trebali biti ukinuti. Biološki muškarac je jednako žena kao i biološka žena – pod uvjetom da tvrdi da je to…
Konzervativizam vjeruje u zajednicu, ali i u korisne hijerarhije i tradicionalne identitete. Ti identiteti nas ne moraju ograničavati. Žene i muškarci trebaju imati jednaka prava i obveze; međutim, konzervativci ne vide problem u tome da žene i muškarce promatraju kao dvije različite kategorije ljudi ili da priznaju ulogu koju biologija igra u vezi s našim spolom.
Dakle, možemo reći i da konzervativizam zagovara poštovanje prirodnog poretka – onoga što je dano prirodom – kao i zdravog razuma i tradicije. To znači da konzervativno društvo u osnovi ne dovodi u pitanje percepciju stvarnosti ljudi. Možda prerijetko raspravljamo o tome koliko su radikalni dijelovi ljevice u svojoj kritici tradicionalnih normi i hijerarhija. Ljevica se više ne zadovoljava samo traženjem izravnavanja ekonomskih razlika; sami temelji našeg razumijevanja ljudske prirode (poput činjenice da su ljudska bića ili muškarci ili žene) također se dovode u pitanje.
Opsežna i često nekontrolirana imigracija u zapadni svijet također je predstavljala značajan izazov za naša zapadna društva. Iako se novopridošlice mogu integrirati i postati francuski, njemački ili možda švedski državljani, činjenica je da mnogi Europljani smatraju da se demografski sastav njihovih zemalja prebrzo mijenja. To znači da naši nacionalni identiteti više nisu sasvim očiti.
Vjerojatno bismo se suočili s manje napetosti u našim zapadnim društvima kada bismo pristali ograničiti i regulirati migracijske tokove. Naravno, ljudi koji žele raditi i postati dio naših društava trebali bi moći doći u Europu. Ipak, to ne isključuje stav mnogih Europljana da će biti lakše održati društvenu koheziju i očuvati naše demokracije ako ljudi koji žive u njihovim zemljama dijele iste vrijednosti i kulturu.
Konzervativizam nas uči da cijenimo svoju kulturu, identitet i jezik, kao i svoje škole, zdravstvene sustave i osjećaj sigurnosti. Mogli bismo dodati da nas također uči da njegujemo svoje demokracije. Sveobuhvatne društvene promjene koje ne uspiju osigurati podršku svih građana neizbježno će stvoriti trenje. Stoga bismo trebali izbjegavati nepotrebno opterećivanje osjećaja zajedništva na kojem se demokracija oslanja.
Iz konzervativne perspektive, sasvim je valjano tvrditi da radikalizam progresivne ljevice potiče upravo one podjele s kojima se naše demokracije trenutno bore. Ako ljudi ne osjećaju da se njihovi stavovi – o tome koja bi populacija trebala oblikovati Zapad ili definicije “muškarca” i “žene” – dovode u pitanje, bit će puno manje u strahu da će ljevica pobijediti na izborima.